Iz citirane izjave je jasno da se Vlada prihvatila nezahvalnoga posla. Ponajprije, odakle baš 200 obitelji. Zašto ne tisuću ili stotinu? Nadalje, što je to pojam najbogatijih? Mjeri li se to dužinom jahte, brojem avionskih propelera, zalihom slika i starinskih knjiga, bankovnim računima ili leptir mašnama? I na kraju, koja se to ekonomska, pravna ili druga mjera iz arsenala Vladina oruđa ne može provoditi dok se ne dobije odgovor na to pitanje?

A ako ovakvi upiti imaju smisla, onda preskakanje prihvaćenog roka za ispunjenje tog “zadatka” zapravo i ne treba čuditi. Izmišljotina bivšeg predsjednika Tuđmana, ambicija da čvrstom vojskom, policijom, tajnim službama, uz podršku bogatih obitelji ostvari demokraciju, sad bi u sasvim drukčijim okolnostima trebala biti i ostvarena. Ono što čudi je odluka parlamenta kojom je prijedlog bivših Tuđmanovih trabanata prihvaćen i predstavljen kao ozbiljan posao. Naravno, u kontekstu raspletanja ovdašnjeg kriminala, od klasičnih formi nezakonitosti do tranzicijsko-privatizacijskog celofana u koji je pljačka najčešće zamatana.

Činjenica da u pravnom poretku ne postoji norma kojom bi se definiralo obiteljsko bogatstvo, spoznaja da jednostavno nema parametara kojima bi se debljina obiteljskog novčanika izmjerila bila je poznata i HDZ-predlagačima, ali nažalost i šarenom koalicijskom društvu ostalih zastupnika. S obzirom na rok koji istječe ovog ponedjeljka valja očekivati da će se hadezeovci toga sjetiti i popisu podvala kojima je ovo ljeto obilovalo, Račanu i ministarskoj sviti dodati još jedan kritički ton.

U urednim zemljama bogatstvo je transparentna kategorija. Isčitava se ne samo sa stranica za to specijaliziranih publikacija, već i iz poreznih prijava. Zašto u Hrvatskoj prvih dvjesto najvećih poreznih obveznika nisu ujedno i patroni isto toliko najbogatijih obitelji nije stvar za koju mora odgovarati, čak i podatkom, vladajući kabinet. Teret naslijeđa u kojem su kamionisti i instalateri, pjesnici i automehaničari postajali industrijalci ne mogu razriješiti ministri, već policija i sudovi. Da policija i sudovi to ne mogu učiniti služi i spomenuti HDZ prijedlog. Jer, eto, sadržano je u podtekstu inicijative, ni država sa svim svojim instrumentarijem ne može ući u trag bogatim obiteljima.

Najlakše bi popis dvjesto najbogatijih obitelji bilo sastaviti čistom “resavicom” knjige gostiju na recepciji zatvora u Remetincu. Pa ako tko usfali do punog sastava, lako se nađe isprika. Nije naivno povjerovati da se ta greška i skriva u podtekstu HDZ-ove inicijative. Jer, svako ime je podatak, podatak traži objašnjenje, pa je korak do “presude bez suda” manji od milimetra, jer je većina remetinečkih abonenata na čekanju pravde.