Prije negoli je snađe, možda već na jesen, prava haaška afera, hrvatska bi politička elita svoje stavove mogla malo obogatiti činjenicama
U razdoblju između sramotno započete, sramotno razvlačene i sramotno okončane afere Stipetić, koja je pokazala hrvatski politički vrh u prilično bijednom izdanju, i sljedeće afere o temi odnosa Hrvatske i Haaškog suda, hrvatska politička, špijunska, ali i novinarska elita možda bi se mogla malo uputiti u dosadašnja iskustva haaških sudovanja. Tek toliko da prilikom budućih rasprava, osim s čvrstim stavovima, raspolažu i pokojom činjenicom. To više što će možda već sljedeća napetost između Haaškog suda i hrvatske vlasti biti zaista potaknuta iz Haaga, a ne iz domaće radinosti.
Za početak, valja osuvremeniti popise ako se već za otvaranje zaista vrlo neugodne haaške problematike primjenjuje metoda "poštanske marke": pljuni pa zalijepi sliku kandidata za optužnicu da bi se, živim likom frankirana poruka poslala javnosti. "Pouzdani izvori", naime, već godinama prave popise sastavljene isključivo od generala. I dosadašnja praksa tužiteljstva pokazuje, a i sama je tužiteljica naglasila da je ne zanima samo odgovornost vojnih nego i civilnih vođa. Zapravo, pogleda li se malo kroz dosadašnje optužnice i dosadašnje presude, tužiteljstvo je stvorilo, a Sud već prihvatio primjerice u presudi Blaškiću, koncept etničkog čišćenja kod kojeg i niz pojedinačnih zločina počinjenih u određenom razdoblju, koji su ostali nekažnjeni, može, ako tužitelj tako izabere, dovesti ne samo do najvišeg vojnog vrha nego i do vrha tadašnje izvršne vlasti ili vladajuće stranke. Dakle, popis bez civilnih dužnosnika potpuno je nesuvremen.
Tužiteljstvo je posthumno potvrdilo da je pod istragom bio i predsjednik Tuđman, iz dosadašnjih je postupaka jasno da je tužiteljstvo razvilo, a Sud prihvatio tezu po kojoj je navodni dogovor Tuđman - Milošević iz Karađorđeva odredio i praktički diktirao do u detalje ratove u Hrvatskoj i BiH. Iz toga se bez dodatnih "izvora" može prilično pouzdano zaključiti da "Oluju" i "Bljesak" tužiteljstvo istražuje također u kontekstu dogovorenog etničkog čišćenja, odnosno sustavne politike, koje je morao biti svjestan i najviši vrh vojne i civilne vlasti. A to znači da su potpuno bespredmetne neke omiljene teze naših političara: kako za zločin treba odgovarati onaj tko ga je počinio, misleći pritom na izvršitelje. Da se zapovjedna odgovornost za zločin ne može protezati pet-šest razina više od počinitelja zločina. Da se ne zauzimaju za kažnjavanje po objektivnoj, nego po subjektivnoj odgovornosti - ta je, naime, totalno promašena.
Haaška istraga "Oluje" i "Bljeska" u poodmakloj je fazi i tužiteljstvo sasvim sigurno od nje neće odustati. Pitanje je koliko će i koja imena sadržavati optužnica i kad će se to dogoditi. NATO vjerojatno neće prije kraja godine uspjeti uhititi Mladića i Karadžića i tako podcrtati značenje Suda. Milošević će vjerojatno ostati na vlasti i nakon izbora bez obzira na rezultate. A potkraj godine UN će ponovno prihvaćati proračun Suda za sljedeću godinu! I svatko tko se dosad uhljebio, bilo u tužiteljstvu bilo i tajništvu, poželjet će zadržati svoj lijepo plaćen posao i sljedeće i još mnogo sljedećih godina. A Hrvatska je praktički jedina država koju zasad Haaški sud može dići na noge i tako podsjetiti na svoje značenje. Možda ne samim optužnicama, već takvim zahtjevima za pomoć u istrazi koji će novoj hrvatskoj vlasti proizvesti efekt noža pod grlo na unutarnjem planu. A sve uz obrazloženje - naše su nas istrage dotle dovele. Uzdati se u to kako je stabilna Hrvatska tužiteljstvu bitnija od stabilne vlasti jednaka je naiva kao i vjerovati da Svijet daje stotine milijuna dolara da bi individualizirao odgovornost u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji. Nakon što se izblamirala na domaćem razigravanju haaške problematike, šestorka se mora bolje pripremiti želi li na nogama i bez međusobnih podmetanja izdržati sljedeću rundu - u kojoj problem neće biti izmišljen. A manevarskog prostora za njegovo ublažavanje praktički nema.