Do zadnjeg je časa, dakle, dokazivao da je i na hrvatskim prostorima moguće biti građanski hrabar i da to nije tek puka floskula primjerena jedino razvijenijim demokratskim sredinama u kojima se pojedinci ili skupine ne libe suprotstaviti prijetnjama i nasilju mračnih sila. Drukčije stvar, međutim, stoji s hrvatskom političkom vrhuškom. U pravu je Žarko Puhovski iz HHO-a kad tvrdi da je Levar kao haški svjedok bio i od hrvatskih vlasti i od Haškog tribunala ostavljen na milost i nemilost svojim potencijalnim krvnicima. Za uskraćivanje Levarove zaštite nema nikakvog opravdanja, pa to ne može biti ni proračunska besparica, dok god ima novca i za daleko manje značajne stvari nego što je utvrđivanje krivice za zločine počinjene tijekom rata.

No, nije to sve. Vlast nije pokazala ni dio građanske hrabrosti koju je pokazao Levar, niti je demonstrirala politički takt primjeren demokratskoj vlasti. Sve naknadne osude zločinačkog čina koje budu stizale iz ureda predsjednika Mesića, premijera Račana i predsjednika Sabora Tomčića, naime, bit će zakašnjele u odnosu na očekivanu reakciju već prve večeri kada se zbio tragični događaj. Već nekoliko sati nakon eksplozije moglo se naslutiti ako ne i znati da nije posrijedi “nesreća na radu”. A da i nisu sve okolnosti eksplozije bile poznate, znači da je postojao i promil šanse kako je riječ o nesretnom slučaju, znalo se tko je Milan Levar, znalo se da mu se već prijetilo (prema svjedočenju novinara Željka Peratovića o likvidaciji Levara se pričalo i u obavještajnim službama), dakle da nije netko nepoznat imao samo loš dan, pa bi bilo za očekivati od nekoga s državnog vrha bar tri politički sročene suvisle rečenice ili u ponedjeljak kasno navečer ili u rano jutro u utorak.

Nažalost, pogibiju Milana Levara marginalizirao je i informativni program hrvatskog najutjecajnijeg medija – HTV-a. U večernjim informativnim emisijama ta je vijest, krajnje agencijski sročena, dobila svoje mjesto tek u sredini emitiranja, nešto prije događaja iz svijeta. Vijest dana da je život izgubio haški svjedok tako je stiješnjena da se praktički mogla iščitati poruka kako je riječ i o ne tako važnom događaju. Možemo li, međutim, zamisliti da se atentat s političkom pozadinom u Sjevernoj Irskoj, Baskiji ili na Korzici ne plasira kao udarna vijest tamošnjih novina i elektronskih medija?

Demokratske snage u hrvatskoj politici trebale bi znati o čemu se radi. Isto tako i utjecajni mediji za koje bi bilo bolje da se vode zakonima profesije, i tako pomažu demokratizaciji zemlje, umjesto da politiziraju propagirajući već znanu i ofucanu parolu “ne talasaj”. U pitanju je, naime, senzibiliziranje javnosti za opasnost od stvaranja ”eskadrona smrti” koji bi se obračunavali sa svima koji ne misle kao oni. I zato im vlast treba uputiti jasnu poruku da ih neće “tolerirati”, istovremeno uvjeravajući građane zemlje da je odlučna u očuvanju njihove sigurnosti. Uz ekonomski oporavak zemlje, desni terorizam u Hrvatskoj uskoro bi mogao, dopusti mu li se, postati glavni problem s kojim će biti suočena vlast. Zbog toga što nije promptno reagirala hrvatska vlast u slučaju Levar za sada je pala na ispitu. Hoće li, ulaganjem krajnjeg napora da se otkriju podmetači eksplozije u Gospiću te riješenošću da do kraja otkrije sve pipke ove terorističke hobotnice, izvući pouku iz Levarove smrti tek ćemo vidjeti.