Jutarnji list: 30. 8. 2000.
Za likvidaciju Milana Levara suodgovorna je Račanova vlada
Piše: Sanja Modrić
Nitko tko išta zna o sadržaju i kontekstu slučaja Levar nije u ponedjeljak povjerovao da bi vijest o tragičnoj pogibiji haaškog svjedoka, raznesenog u eksploziji usred Gospića, mogla biti plod puke sarkastične slučajnosti. Premda se u neslužbenim lokalnim nagađanjima isprva navodilo da je Levara, dok je zavar
ivao, usmrtila eksplozija plinske boce, istražni sudac odmah je isključio tako jednostavno i neuvjerljivo rješenje ovoga krvavog incidenta.Milan Levar je naprosto likividiran pred kućnim pragom. Raznijela ga je, kažu istražitelji, eksplozivna naprava čiju ubilačku šifru i porijeklo tek treba identificirati. Istraga se nastavlja.
Da je obična 'nedužna' plinska boca doista skončala nervozni život čovjeka koji je Haagu još 1997., godine govorio o zločinima nad srpskim civilima, jednako teško bilo bi danas samo Levarovoj obitelji i najvjernijim prijateljima koji mu - kao krajnje nezgodnom poznanstvu usred mrkle gospićke provincije - još nisu bili okrenuli leđa.
Međutim, činjenica da je Levarovu smrt netko prekjučer uspješno inscenirao širi broj onih koji zbog nje hoće i trebaju biti drastično pogođeni.
Svom građaninu Levaru morala je, naime, pružiti fizičku zaštitu nova hrvatska vlast da bi osujetila njegovu nasilnu smrt.
Jer, da bi Levar mogao biti likvidiran, bilo je nešto potpuno predvidljivo za svakoga tko disponira makar i graničnom inteligencijom.
O faktičnim zločinima nad građanima srpske nacionalnosti, koje i ova vlast u današnjim okolnostima javno verbalno osuđuje, Levar je javno i konkretno progovorio prije političara šestorke koji su, kad je on govorio, gotovo odreda sjedili u Saboru kao opozicija HDZ-u. Od svojih istupa Levar nije imao nikakve osobne koristi.
Za odluku da ga se zaštiti potpuno je irelevantno je li njegova verzija događaja 1991. godine bila nepotpuna, djelomično netočna ili većinom isfabulirana. Zločini su se dogodili i Levar je o tome imao hrabrosti nešto reći premda je time svoju obitelj izložio neugodnim posljedicama, a sebe samoga, kako vidimo, i dovršenoj likvidaciji.
Kad gospićku ratnu epizodu do danas već nisu uspjeli raspetljati organi reda i zakona koji uime šestorke uređuju u zemlji, tada je Levar svakako morao biti pod brižnom paskom policijske zaštite, tražio je sam ili ne.
Ako sama činjenica da su i nekadašnji ubojice i njihovi naredbodavci na slobodi nije alarmirala hrvatsku vlast da naredi čuvanje Levara, tada se mora zaključiti da ta vlast u ovako elementarnom slučaju nije pokazala ni minimum koncentracije.
Vlast je, dakle, nečinjenjem, postala i te kako suodgovorna za Levarovu smrt.
Vidjet ćemo stoga hoće li suodgovorni hitro pronaći odgovorne i tko su oni. Radi li se, kao što logično nagađa Josip Manolić, upravo o onima na koje je prstom upirao Milan Levar. Ili su eksploziv poturili "domoljubni bojovnici iz Gospića" koje u svom priopćenju kao
počinitelje ubojstva denotira hrvatski fašist Mladen Schwartz ogavno se radujući što je "veleizdajnik Levar konačno likvidiran". Ako hrvatsko državno tužiteljstvo dosad ničim drugim nije bilo profesionalno i moralno motivirano da zatraži sudski proces za događaje u ratnom Gospiću, hoće li ga barem mučka likvidacija jednog hrvatskog građanina pokrenuti iz njegove sramotne letargije? Ta planska letargija Hrvatsku je još za vrijeme HDZ-ove vlasti stajala međunarodne izolacije kakvu zaslužuje zemlja koja ne kažnjava zločine. Hoće li Hrvatska natrag u svoj stari status i s novom vlašću koja se reklamira kao legalistička, moralno čista i ljudski sućutna prema svakoj žrtvi?