Kako je moguće da "nema metode" za sastavljanje popisa 200 najbogatijih?
O tome kojih je 200 najbogatijih obitelji i dalje će se samo nagađati i prepričavati, govorkati. Tako mnogi od nas neće doznati jesmo li među tim izuzetnicima. Jer Vladina glasnogovornica nam je priopćila da se Vlada zapravo bavila uzaludnim poslom, da "ne postoji metoda" kako bi se utvrdilo tko je doista bogat. Dakle, od dugo očekivane top-liste na koncu ipak - ništa. Morat ćemo se snalaziti sami.
Hrvatska specifičnost je doista neiscrpna, pa i kad je bogatstvo posrijedi. Ono što se u zemljama s višemilijunskim ljudstvom radi rutinski, u Hrvatskoj zahtijeva posebne uvjete! Svake godina znamo tko je najbogatiji Amerikanac, na kojem mjestu rang-liste je britanska kraljevska obitelj i tko je najbogatiji čovjek na svijetu, ali eto, ne možemo doznati tko su naši bogataši! Nema metode!? Pa kako slične popise izrađuju u svijetu, ne rade oni to valjda odoka, ofrlje i bez metode? Još se jednom pokazuje da ono što je drugdje obični rutinski postupak kod nas često postaje ili veliki problem ili velika mudrolija. Da je tako kod Amerikanaca, vjerojatno bi im trebalo nekoliko desetljeća da među tolikim milijunima građana pronađu stotinjak najbogatijih. Ali tragom porezne kartice lako se uđe u trag najbogatijima. Da, u Americi...
Kako je Hrvatska premrežena i preplavljena politikom, tako i pitanje tko su njezini najbogatiji građani od manje-više obične činjenice (kojom će se još jedino hraniti tračevi i žuta štampa) postaje političko pitanje. Iznimno važno postaje tko je pitanje od tih 200 uopće potegnuo i tko je njime kome politički podmetnuo. Moguće je da je bivša vlast tako podvalila sadašnjoj. No, teško se sjetiti da je netko iz bivše opozicije bio svojedobno protiv toga HDZ-ova prijedloga! Utoliko će i odustajanje od popisa samo proširiti glasine i govorkanja. Nepostojanje metode sasvim sigurno nije razlog za odustajanje. Ali će se nedvojbeno pričati da je Vlada odustala od rang-liste bogataša jer bi se među njima sigurno našli i neki ministri.
Kod nas još nailazimo na krhotine uravnilovke: da svi moramo biti podjednako bogati; točnije - podjednako siromašni. Kao da je u podsvijesti ono proudohnovsko, po kojem je svako vlasništvo zapravo krađa. Još je jako uvjerenje da je sramota biti bogat. Činjenica jest da ima bogatih ministara. Ali, ta ih činjenica ne bi smjela diskreditirati kao poduzetnike. Drugo je pak jesu li baš bogati političari poduzetnici trebali postati ministri. Od toga bi lošije bilo samo to da upravo oni posluže za raspirivanje starog, i još prisutnog, duha antipoduzetništva. Ako su imena nekih ljudi iz vlasti ili bliskih vlasti, koji bi se vjerojatno našli na popisu 200, razlog za odustajanje od njezina sastavljanja, onda i tu imamo posla sa starim mentalitetom i navikama.
Kako je kod nas mnogo toga dovedeno do apsurda, tako bi se i dio za sada nepostojećeg popisa najbogatijih doista morao izraditi i u Remetincu. Pogotovo će se to morati ako se obistini ono što je nedavno s političkog vrha u staroj maniri ignorancije trodiobe vlasti najavljeno, odnosno da slijedi "lov na kapitalce". Ako se takav lov dogodi, onda bi zatvor u Remetincu mogao postati najveće okupljalište bogatih, među kojima svi možda i neće biti samo tajkuni. Apsurd je da vlast ne može sastaviti popis 200 najbogatijih. Još je neusporedivo veći da je pri sastavljanju takve liste nezaobilazan zatvor.
Milan JAJČINOVIĆ