U Haagu se boje kako će u nasilna smrt Milana Levara dodatno obeshrabriti buduće svjedoke, u Zagrebu priznaju da je već sada okrnjen hrvatski međunarodni ugled (Tomčić), u Gospiću se brane šutnjom ili vrlo dvosmislenim izjavama, dok u općehrvatskim ideološkim, koalicijskim i međustranačkim podjelama dolazi do novih sukoba koji svjedoče o bitnim i sve opasnijim razlikama u zajedničkoj potpori za sveukupne haaške obveze, dok se u javnom životu neprestano umnožavaju i neke dodatne političke neizvjesnosti koje pred ovu vlast i Vladu postavljaju nova teška potpitanja u trenutku kada se i sama upustila u vrlo neizvjesnu raščlambu svoje prečesto osporavane učinkovitosti. Ova zločinačka bomba nikako se ne može ograničiti na puku osobnu tragediju, očekivanu barbarsku odmazdu ili mučnu priču o ovakvim ili onakvim pojedinačnim propustima hrvatske policije i Haaga. Baš kao mnoge druge zemlje, Hrvatska se suočava s mogućim političkim terorizmom, negdje između Beograda i Belfasta, kada svaka demokracija ponekad mora pokazati zube kako bi ostala pouzdanom demokracijom i obranila nedodirljivu pravnu državu.

Tako se i u Hrvatskoj, baš kao i u Njemačkoj, sve više osokoljuju one političke grupe koje odlično koriste “sav demokratski inventar kako bi konačno obračunale s demokracijom”, ali još nema prave odlučnosti koja bi dokazala da se nakon pobjede u ratu do kraja ovladalo mirom. U Tuđmanovim vremenima neke su nedopustive stvari bile gotovo ozakonjene kao “kavalirski delikt” u ime “viših nacionalnih interesa” (obnova fašističkog znakovlja, napad na Vladu Gotovca, sporna preimenovanja ulica i vojnih postrojbi, nedopustiva prerada povijesti), dok i danas neki nekadašnji provjereni partijski ideolozi, koji ponajviše mrze one koji su se i u komunizmu odupirali jednostranačju, a prvi upozoravali na Miloševićeva nasilna prisezanja, odjednom tvrde kako “ustaše nisu bili nacisti”, ili pak - iz drugog svjetonazorskog kuta svaku načelnu primjedbu nazivaju “egzorcizmom” i “lobotomijom”, kao da svako drukčije mišljenje odmah traži neku novu jezuitsku lomaču.

Pa ipak, to još ne znači da je u ovoj nervoznoj Hrvatskoj već sada na djelu neka općenacionalna urota, ili da se u zemlji već stvorila neka paravojna organizacija, pa možda i nekoliko njih, u pogubnom skladu s ratnim etničkim podjelama, obnovljenim ideološkim razlikama i mitologiziranim rodoljubnim ponosom, onim koji prosipa najveće riječi, a ipak vrlo sebično brani samo vlastita nezaslužena bogatstva i osobnu pravosudnu nedodirljivosti. Neki su očevidno istrčali iz svojih privremenih rupa kada su s uzdahom nezasluženog olakšanja ipak shvatili da im se poslije promjene vlasti neće dogoditi ništa strašno, ali tek sada postaju vrlo dvojbenim sve ideje o naknadnim lustracijama kada je nova vlast već potrošila pola godine u očevidnoj zbrci oko nekih temeljnih političkih kriterija (podobnost ili sposobnost, znanje ili zasluge, strančarenje ili stručnost).

U međuvremenu se i u ovom tragičnom slučaju obnavlja lov na Budišu, Tomca ili Radoša, kao da se Hrvatska u odnosima s Haagom zbilja odrekla svakog dijaloga, ili pak bez suda unaprijed presudila nekim nepoćudnim generalima, pa možda čak i konačno progutala otvorene podvale onih koji prozivaju sebe same, samo da bi dokazali da ih baš u svemu riepravedno optužuju za skrivanje istine, proizvodnju laži, podmetnuta svjedočenja i izrežirana izručenja. Nema nikakve dvojbe da u borbi protiv političkog terorizma posao policije ne započinje očevidom na mjestu zločina, ili da u Ministarstvu pravosuđa nikako ne mogu ozakoniti istoimene, a potpuno različite udruge za zaštitu Ijudskih prava. Pa ipak, to još ne znači da ovu Vladu ne zanima zaštita ljudskih prava, ili da je ministar policije potpuno ravnodušan prema “terorističkim jatacima” u vlastitim redovima, a ministar obrane popustljiv prema ratnim zločincima kada već i Haag okreće glavu od nesretnog Levara, a provjereni borci za ljudska prava ponekad zagovaraju samo jednu od trenutnih političkih opcija u vrlo neizvjesnim ustavnim raspravama.

Tako se, u istom dahu, ovu istu policiju optužuje zbog nedvojbenog nemara, a odbijaju presudne policijske ovlasti, već prema političkom trenutku, i vlastitom izboru miljenika. Pa ipak, Mesić ima pravo kada u istom razgovoru Lučina opominje i zbog dalmatinskih požara i gospićke terorističke odmazde, dok ova Vlada ipak nije trebala čekati puna dva dana da Levarovoj obitelji uputi nužne izjave sućuti. Hrvatsku tek čeka prava rasprava o Haagu, domoljublju, nacionalnim interesima, veteranskim pravima, desnom ekstremizmu i koalicijskom jedinstvu, ali to još ne znači da treba ničice poniknuti kada Haag pere ruke u Levarovom slučaju, a samo ispod žita priznaje kako je u presudi Blaškiću odabrao-najlakši put. Tako je tek sada Nobilo - i u Hrvatskoj, i u Haagu - dobio svaku moguću pomoć i praktički neograničeni rok za pripremu neoborive žalbe, dok je Carla del Ponte već obišla Makedoniju, Sloveniju, Mađarsku i Tursku, a uskoro kreće na turneju po Bugarskoj, Mađarskoj i Turskoj kako bi ojačala geopolitički prsten oko Miloševićeva vrata, a politički pripremila konačno uhićenje Radovana Karadžića.

Nema zabranjenih tema i zabranjenih pitanja, ali će zrela politika izbjeći nepotrebne izazove budući da i lijevi radikalizam može olakšati pogubni povratak u “balkansku Hrvatsku”, pa se i u ovom slučaju već sada češće govori o onome što su govorili neki članovi vladajuće koalicije, negoli o onome što vrlo lukavo podvaljuje bivši ministar policije. Ili, pak neprestano šire neke desničarske stranke koje bi već sada ovo desničarsko ubojstvo htjele unaprijed proglasiti samo nevažnom epizodom u terorističkoj odmazdi nekih “vječitih hrvatskih neprijatelja”. U ovoj Hrvatskoj ima loših i dobrih političara, loših i dobrih odluka, pravih i lažnih proroka, prijatelja i neprijatelja, ali se ova vlast ipak mora odlučiti da vlada, učinkovito, pravovremeno i odlučno, a bez histerije i isključivosti u ime demokracije i pravne države, u čemu se ipak uvijek može vrlo jasno razlučiti kada je riječ o nedodirljivim političkim slobodama, a kada se ipak radi o nedvojbenoj terorističkoj kušnji. Zločini ne smiju ostati nekažnjeni, ali se niti terorizam ne smije zlorabiti za zlokobnu obnovu pukih dnevnopolitičkih obračuna. Ova vlast može mnogo bolje upravljati zemljom, ali ne može trpjeti nered u vlastitim redovima. Inače će se sve više umnožavati “posttuđmanovske koalicije”, kao ona što se sada u suradnji HDZ-a, DC-a i HSP-a, priprema na otoku Viru.