On nije bio zaštićeni svjedok! Da je bio naš zaštićeni svjedok bio bi živ Ovako je, u samo dvije rečenice, glasnogovornik tužiteljstva ICTY-ja, međunarodnog kaznenog suda sa sjedištem u Haagu; "oprao ruke" haškog tribunala od odgovornosti za smrt Milana Levara, čovjeka koji je u svojim brojnim javnim istupima i u kontaktima s haškim istražiteljima teretio za teška kaznena djela nekolicinu visokih hrvatskih vojnih i političkih dužnosnika. Anatemiziranje svakoga tko bi se usudio primijetiti, dapače i posvjedočiti, kako su za vrijeme rata zločine počinili i pojedinci u redovima Hrvatske vojske, dobrim je dijelorii rezultat desetogodišnjeg HDZ-ova agitpropa. Prijetnjama i zastrašivanju bili su izvrgnuti svi koji su saznanja o takvim događajima, ne nailazeći na odaziv hrvatskog pravosudnog sustava, odlučili ispričati haškim istražiteljima. Dežurni bukači u tzv državotvornim medijima takve su osobe odmah etiketirali kao "izdajice" koje svojim iskazima "kriminaliziraju cjelokupni Domovinski rat", a sve skupa, naravno, radi "međunarodne urote" koja za cilj ima samo jednu jedinu stvar: pokoriti Hrvatsku i staviti je u "neke nove balkanske asocijacije".

Mesić, nacionalni izdajica Na popisu onih koji su svojedobno na vlastitoj koži osjetili posljedice suradnje s haškim istražiteljima nalazi se i aktualni predsjednik hrvatske države Stjepan Mesić. On je s haškim istražiteljima navodno razgovarao u prosincu 1996., no pisani transkript razgovora dobio je na uvid tek u travnju 1997. godine. Iako je u medijima bilo nekoliko verzija o Mesićevu svjedočenju, od slučaja Blaškić do slučaja Dokmanović, izvjesno je da su tema razgovora bili isključivo događaji iz 1991. i 1992. godine, dok je još bio u samom vrhu ondašnje vlasti.

Time je Mesić, nakon poduljeg vremena koje je nakon izlaska iz HDZ-a proveo na marginama političke javnosti, ponovno dospio na naslovne stranice hrvatskih novina. No, ovaj put bila je riječ o otvorenom "lovu na vještice". Sadašnji je hrvatski predsjednik proglašen nacionalnim izdajicom, čovjekom koji je počinio političko i moralno samoubojstvo. Čak ga se pokušalo denuncirati i kao zaštićenog svjedoka optužbe u slučaju koji se vodio protiv generala Blaškića. Stipe Mesić samo što nije postao persona non grata u Hrvatskoj. U kakvom je položaju bio i kroz što su sve on i njegova obitelj mjesecima prolazili, najbolje oslikava izjava jednog, tada oporbenog, političara, danas člana vladajuće koalicije: "Ne bih volio biti u Mesićevoj koži!"

Paraga i Čičak Ništa bolje nisu prošle ni druge dvije poznate ličnosti iz hrvatskog političkog života, štoviše, pripadnici Hrvatske vojske, koji su se također usudili pred haškim istražiteljima iznijeti svoje mišljenje o navodnim hrvatskim zločinima. Riječ je o Dobroslavu Paragi, predsjedniku stranke HSP 1861, i Ivanu Zvonimiru Čičku, bivšem predsjedniku Hrvatskog helsinškog odbora. Paraga je u kolovozu 1997. godine podnio kaznenu prijavu Haaškom sudu protiv tadašnjeg hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška te Mladena Naletilića Tute, Brune Stojića (tada predsjednika HDZ-a BiH), Valentina Ćorića, Merima Delijaševića, Ivana Andabaka i još neutvrđdenog broja pripadnika vojne policije HVO-a, posebno protuterorističke postrojbe HVO-a. Paraga u prijavi navedene osobe tereti za pripremanje agresije na BiH, razaranja, progone, pogibije desetaka tisuća ljudi i druge teške ratne zločine, što je sve obrazloženo u desetak točaka tužbe.

Slabo zaštićeni svjedoci Čičak se, pak, Tuđmanovu režimu zamjerio među ostalim i intervjuom u tjedniku FeralTribune, u kolovozu 1997., u kojemu je opširno govorio o sastanku Miloševida i Tuđmana u Karađordevu te o vrpcama i bilješkama koje taj susret i razgovor potvrđuju. Riječ je o dogovoru čija je izravna posljedica, prema Čičkovim tvrdnjama etničko čišćenje i okušaj podjele BiH. Svoje tvrdnje Čičak je potkrijepio iskazom, kako je rekao, jednog generala visokog kredibiliteta ne samo u hrvatskim nego i u međunarodnim krugovima, koji je imao priliku preslušati sporne vrpce.

Status svjedoka pred haškim tribunalom nije do kraja definiran. Naime, u istrazi zločina ovaj sud ne rabi instituciju istražnog suca, poput, primjerice suca Radovana Ortynskog, koji vodi istragu u slučaju "zločinačke organizacije" u Hrvatskoj. Taj posao u Haagu odrađuje isključivo tužiteljstvo. Stoga netko svjedokom postaje de facto tek u trenutku kad se prvi put pojavi u dvorani haškog tribunala. Svi kontakti koji se do tada vode s, nazovimo to tako, potencijalnim svjedokom, obavijesne su naravi. To znači da okolina, a time i oni koji njegovim svjedočenjem mogu biti optuženi, mogu doznati identitet svjedoka mnogo prije nego li ga sud uspije zaštititi mjerama koje mu stoje na raspolaganju.

Ako tužiteljstvo, odnosno sud, donese odluku da se svjedoku pruži zaštita jer bi mogao svojim svjedočenjem dovesti u opasnost svoj život i živote članova svoje obitelji, on za to ima na raspolaganju niz mjera. Od one da zaštiti svjedoka u samoj sudnici debelim armiranim staklom kroz koje se ne može nazrijeti njegov lik, do promjene identiteta i preseljenja čitave obitelji u treće zemlje, uglavnom u Ameriku ili Kanadu. Najčešće oni ostaju živjeti u novim sredinama, ali pod svojim pravim imenom, jer sud ne smatra da im ondje prijeti neposredna opasnost. Eventualno se može zatražiti zaštita lokalne policije, ali su i ti slučajevi do sada bili rijetkost.

Brutalna i nasilna smrt Milana Levara tako je u javnosti otvorila pitanje sigurnosti ljudi koji su spremni svjedočiti na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu. Prvi put je potencijalni haški svjedok izgubio život, upravo zbog spremnosti da javno i otvoreno govori o zločinima. Ubojstvo Milana Levara je to teže jer je riječ o prvom političkom ubojstvu u Hrvatskoj nakon promjene vlasti. Levarova nasilna smrt nedvojbeno je upozorenje, i to ne samo onima koji poput njega imaju dovoljno saznanja i hrabrosti progovoriti o zločinima počinjenima pod krinkom hrvatske šahovnice, nego prije svega pravnoj državi, u čija se prsa busa nova vlast. Jer Milanu Levaru uskraćeno je osnovno ljudsko pravo, pravo koje svakom građaninu Hrvatske jamči hrvatski Ustav - zbog slobode iznošenja svojih misli, Milan Levar ostao je bez prava na život.