Slične iskaze o ratnim događajima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u posljednjih su pet godina dale doslovno tisuće hrvatskih građana, civila, vojnika, novinara, političara..., naposljetku i Stipe Mesić, aktualni hrvatski predsjednik. Jeftinom, ali ispravnom analogijom možemo se zapitati hoće li netko iz istog razloga dići u zrak i samoga Stipu Mesića.

Ubojstvo Milana Levara prvo je političko ubojstvo izravno povezano s Haškim sudom koje se dogodilo u Hrvatskoj. Njegove bi posljedice, u trenutku kad se kroz slučaj generala Stipetića potvrdilo da je pitanje odnosa s Tribunalom ne samo ključno hrvatsko vanjskopolitičko pitanje nego gotovo nerješiv unutarnjopolitički problem, za novu vlast mogle biti pogubne. Pokazalo se, naime, da su prijetnje organizirane skupine desnih ekstremista, odaslane novoj vlasti prije manje od pola godine upravo iz Gospića, kako se "neće tolerirati nacionalna izdaja u Haagu” bile ozbiljne i da ih je kao takve trebalo i shvatiti.

Jedno od važnijih pitanja koje otvara ubojstvo Milana Levara jest zašto nova hrvatska vlast u svih ovih osam mjeseci nije ni izbliza pronašla pravi model suradnje s Haškim sudom nego se, naprotiv, svakim novim "haškim slučajem" vladajuća šestorka redovito dovodi na rub raspada.

Kako je to činila bivša, HDZ-ova, vlast, danas je potpuno jasno. Dok se s jedne strane deklarativno, a potom i usvajanjem ustavnog Zakona o suradnji s Haškim sudom, pred međunarodnom zajednicom obvezivala na punu kooperativnost, s druge je strane na sve moguće načine opstruirala tu suradnju. Pritom se nije ustručavala vlastite ljude, poput generala Blaškića, licemjerno uputiti u Haag, a potom, kako piše u posljednjem broju Nacionala - a potvrđuje MUP i hrvatska Vlada upregnuti čitav vojnoobavještajni vrh na čelu s Markicom Rebićem, generalima Petkovićem, Norcem te admiralom Domazetom u nastojanju da Blaškić tamo ostane zauvijek. Rezultat takve politike prema Haškom sudu bila je ozbiljna međunarodna izolacija čijih smo razmjera postali svjesni tek nakon 3. siječnja ove godine.

Upravo je na tom slučaju i otvoren prostor raznim nedorečenostima, bauljanjima, a ponekad i naivnim i neozbiljnim političkim izjavama o pitanjima suradnje s Haagom. Od prošlotjedne izjave Zlatka Tomčića, koji suradnju s Haagom uvjetuje ograničenjima u primjeni načela objektivne zapovjedne odgovornosti (zaboravljajući pritom da je ono definirano samim statutom Tribunala i da ga može mijenjati jedino Vijeće sigurnosti UN-a), pa do tvrdnji Zdravka Tomca kako haške istrage znače kriminalizaciju Domovinskog rata. Tomac to tvrdi iako dosad nije podignuta nijedna optužnica protiv nekog hrvatskog vojnika.

Zapravo, dr. Tomac najviše se približio suštini problema suradnje s Haškim sudom. Redefiniranje hrvatskog odnosa s Tribunalom prije svega znači prihvatiti njegova politička polazišta o prirodi rata na području bivše Jugoslavije, koja sukobe u Hrvatskoj i BiH uglavnom ne razmatraju odvojeno, nego ih, naprotiv, tretiraju kao rat za podjelu teritorija i razmjenu stanovništva detaljno dogovoren između Tuđmana i Miloševića.

Na ovom mjestu valja upozoriti na opasnu političku tezu po kojoj kriminalizacija Domovinskog rata znači i kriminalizaciju same hrvatske države, što nikako nije točno. Hrvatska država nije stvorena u ratu, nego prije, na dobro znanim, legalnim i legitimnim polazištima. Hrvatsku se državu agresijom pokušalo osporiti, a to je bitna razlika. Naravno, dobiti rat u našem je slučaju značilo dobiti i državu, i u tom je smislu Domovinski rat državotvoran.

Međutim, iz perspektive Tuđmanove politike, osobito nakon sastanka s Miloševićem u Karađordevu, i početka rata u BiH, ne bi se moglo zaključiti isto. O tome je i sve više materijalnih dokaza. Feral Tribune je početkom kolovoza objavio šokantne transkripte razgovora između Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Mate Bobana, prema kojima je tadašnji hrvatski predsjednik naložio svojim najbližim suradnicima da srpskoj strani "daju Posavinu za očišćenu Baranju". Bio je to dosad najjači dokaz da je i hrvatska strana trgovala teritorijem - svojim i tuđim - i da su mnoge žrtve rata bile naprosto programirane. Međutim, izostala je bilo kakva reakcija javnosti, što nedvojbeno upućuje na činjenicu da nas ima vrlo malo spremnih suočiti se s neugodnom istinom.

Katarza nije moguća upravo zbog takve, podvojene, prirode Domovinskog rata, a bez katarze će se teško moći dalje. Stoga bi Haag valjalo, barem privremeno prihvatiti kao čistilište, kao prilično velikodušno ponuđenu pomoć međunarodne zajednice u naporima našeg vlastitog pročišćenja. Oni koji se katarze plaše, dakle, oni koji su ubili Milana Levara, zapravo se ne boje toliko Haškog suda koliko promjena koje bi on na hrvatskom unutarnjopolitičkom planu mogao pokrenuti. A to je, u prvom redu, načimanje snažnih struktura moći, političko-ekonomskih interesnih skupina i raznih profesionalnih stradalnika kojima je manipulacija Domovinskim ratom još i sad nepresušan izvor i novca i utjecaja, a nerijetko i savršen paravan za mnoge protuzakonitosti. Ubojstvo Milana Levara jasna je poruka novoj demokratskoj vlasti da oni misle ozbiljno i da su spremni ići do kraja.