Na djelu je očiti revanšizam pobijeđenih prema onima koji su pobijedili

Ako se sredstvima pravne države (baš kao što to sada čine Nijemci u odnosu na »svoju« ekstremnu desnicu, ali i na korumpirane političare najvišeg ranga), ne neutraliziraju oni koji su spremni djelotvorno zapriječiti put Hrvatske u demokraciju, onda od tog puta zaista neće biti ništa / Na hrvatskoj je vlasti da odluči, i to brzo, što će poduzeti da se otvorena vrata svijeta ne bi ponovo zatvorila i da Hrvatska ne bi potonula u kaos i beznađe

Na izborima početkom godine pobijedio je savez stranaka demokratske oporbe. Predstavnici tih stranaka osnovali su koalicijsku Vladu, do tada vladajući HDZ otišao je u redove (nove) oporbe. Bilo je to prije više od pola godine.
U međuvremenu u Splitu je, doduše, ukinuta ulica ustaškog doglavnika Mile Budaka (koju se pokušavalo zakamuflirati »prodajući« Budaka kao važnog hrvatskog književnika), ali u Zagrebu još nije vraćeno ime Trgu žrtava fašizma (a opet je aktualizirana rasprava o preimenovanju Trga maršala Tita i o uspostavljanju Trga Franje Tuđmana).
U Slunju je podignut spomenik nespornom ratnom zločincu Juri Francetiću, a inicijatora se nije nimalo dojmila ležerna Račanova reakcija da ga »to ne impresionira« ni Mesićevo povjerenje u funkcioniranje pravne države, izraženo izjavom da spomenik ustaškom pukovniku treba srušiti, jer nije izdana dozvola za njegovo podizanje.
Spomenik i danas stoji, a posjetiteljima (da ne kažemo: poklonicima) dijele se leci s Francetićevom biografijom, lišenom - naravno - nekih »sočnijih« podataka.
Skupina desničara koja ne taji ni svoj militantni antikomunizam niti ksenofobični šovinizam, pa ni svoju bliskost nacifašističkim ideološkim zasadama, osnovala je Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, nastojeći - pri čemu su imali i podršku iz vrha nadležnog ministarstva, dok ministar o svemu pojma nije imao - preuzeti ime i zauzeti mjesto organizacije koja je svojim zauzimanjem za ljudska prava u prošlom desetljeću znatno pridonijela tome da svijet u Hrvatskoj nije vidio sve samo crno i negativno. I - napokon - u Gospiću je posve profesionalno ubijen Milan Levar, čovjek koji je javno progovorio o nekim zločinima što su u Domovinskom ratu počinjeni na hrvatskoj strani i koji je o tome dao podatke i Haaškom sudu te bio spreman pred njime svjedočiti.
Prva verzija, lansirana neposredno nakon ubojstva, naime da je bila riječ o eksploziji plinske boce, ipak se nije mogla održati, pa su i istražitelji morali priznati da je Levar otpremljen »na drugi svijet« eksplozivnom napravom.
Sve su to kamenčići mozaika što ga se može podvesti pod konstataciju izrečenu u izjavi Građanskog odbora za ljudska prava u povodu nasilne smrti Milana Levara, da je - naime - »u Hrvatskoj doista na djelu revanšizam, ali revanšizam onih koji su odgovorni za katastrofalno stanje u kojem se našla današnja Hrvatska i koji iz razumljivih razloga žele da se istina o nekim nemilim događajima iz proteklog desetljeća ne sazna«.
Ako je tako, a sve upućuje na zaključak da je, onda aktualna vlast zaista mora odlučiti što će i kako će, jer siječanjska izborna pobjeda očito nije dovoljna, da se osigura nepovratni put Hrvatske u demokraciju.
Aktualna vlast, preuzimajući kormilo države, nastojala je u svemu što je radila (a još više u onome što nije radila) pokazati i dokazati da »mi nismo kao oni« i da se »mi nećemo služiti metodama kojima su se oni služili«.
Bježeći od optužbi za revanšizam, kao »vrag od tamjana«, a te su optužbe krenule iz redova onih koji su se doista trebali bojati - ali pozivanja na odgovornost, a ne revanšizma, nova je vlast pokazala ničim opravdano i po mnogo čemu kontraproduktivno oklijevanje u sređivanju stanja u državnoj upravi, medijima, diplomaciji, da dalje ne nabrajamo, pa je tako praktično u svim ključnim segmentima društva ostavila »petu kolonu«, spremnu - ne toliko iz ideološkog animoziteta prema demokratskoj koaliciji, koliko iz straha da će morati položiti račune za svoja (ne)djela - bacati klipove u kotače i opstruirati gdje god joj se pruži prilika.
Ti »HDZ-ovi igrači«, jer oni to u pravilu objektivno jesu (uz vrlo rijetke iznimke, na pozicije su došli isključivo »milošću HDZ-a«) ubrzo su se počeli osjećati prilično sigurnima.
Jer, s jedne strane HDZ, stranka koja je nesporno odgovorna doslovno za sve probleme s kojima se suočava današnja vlast, bez imalo srama pretvorila se u gorljivog kritičara Račanove ekipe, predbacujući joj nesposobnost i nekompetentnost - zato što nije u trenu uspjela riješiti sve ono što im je upravo HDZ ostavio u nasljeđe.
S druge, pak, strane desnica, nerijetko otvoreno neofašistički obojena, nastavila je kao da se u siječnju ništa dogodilo nije, dapače - kao da tek sada ima otvorena vrata za sve agresivnije nastupanje. Pa se ubrzo moglo vidjeti da stvari koje bi trebale glatko prolaziti - zapinju, a da one koji bi trebale biti zaustavljene - glatko prolaze.
I zato Zagreb još nema Trg žrtava fašizma. Zato je Slunj dobio i još ima spomenik Juri Francetiću.
Zato oni koji prijete, psuju i potiču na nasilje (video snimci to nedvojbeno pokazuju) 9. svibnja na nekadašnjem Trgu žrtava fašizma i koji pred uključenim kamerama OTV-a sugovorniku, Srbinu, poručuju: »Dali su mi da razgovaram s tobom, jer sam veterinar«, osnivaju Hrvatski helsinški odbor i pod tom firmom počinju odmah otvoreno prijetiti svima koji se usuđuju misliti različito od njih.
I zato, napokon, u stručno pripremljenom atentatu gine Milan Levar, koji se nije bojao reći da je i na hrvatskoj strani u ratu bilo zločina i zločinaca.
Doista, na djelu je revanšizam pobijeđenih prema onima koji su pobijedili i zato je krajnje vrijeme da vlast shvati da sama pobjeda na siječanjskim izborima nije bila dovoljna.
Ako se sredstvima pravne države (baš kao što to sada čine Nijemci u odnosu na »svoju« ekstremnu desnicu, ali i na korumpirane političare najvišeg ranga), ne neutraliziraju oni koji su spremni djelotvorno zapriječiti put Hrvatske u demokraciju, onda od tog puta zaista neće biti ništa. Onda je sva prilika da će se taj put pretvoriti u put u pakao.
Hrvatskoj su, poslije pobjede demokratske oporbe na siječanjskim izborima, širom otvorena vrata svijeta (Mesićev i Račanov posjet Washngtonu to najbolje ilustrira). No, vrata koja su se otvorila, mogu se i zatvoriti. I zatvorit će se budu li ton političkoj i javnoj sceni u Hrvatskoj počeli davati čelnici »novog« HHO-a, eksponenti desnice koji poručuju da će Hrvatska biti njihova ili je neće biti, budu li se usta svjedoka koji moraju progovoriti da bismo svi zajedno doživjeli svoj trenutak istine, ma kako neugodan on bio, zatvarala bombama ili strahom što ga bombe stvaraju. Na hrvatskoj je vlasti da odluči, i to brzo, što će poduzeti da se otvorena vrata svijeta ne bi ponovo zatvorila i da Hrvatska ne bi potonula u kaos i beznađe.