Prijetnja Predsjedniku atentatom?

Dan nakon ubojstva Milana Levara, primio sam prijetnju smrću. Prijeti mi se da ću stradati od eksploziva, a prijetnju potpisuje organizacija Hrvatsko revolucionarno bratstvo.
To je novinarki jednog dnevnog lista povjerio hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, nekoliko trenutaka nakon završene konferencije za novinare u svom uredu na Pantovčaku. Posve je nevažno kako je prijetnja upućena: telefonom, poštom, e-mailom ili faksom. Štos je u tome - ako se prijetnja ubojstvom legalno izabranom šefu države može tako nazvati - da se pojedinac ili skupina usuđuje na taj način uopće uključivati u politički i javni život zemlje. Ako se legalno i demokratski izabranom šefu države prijeti zbog neslaganja s njegovim političkim stavovima i ukupnim javnim djelovanjem, što mogu očekivati obični građani? Sudbinu Milana Levara? I uopće kamo to pojedinci i skupine žele usmjeriti Hrvatsku, kakav sustav vrijednosti zagovaraju, koje etičke norme promiču?
Tradicionalno oprezna i suzdržana policija ne želi zasad govoriti jesu li prijetnje upućene predsjedniku Mesiću ozbiljne, ili je riječ o nečijoj bolesnoj mašti koja se naslađuje širenjem panike i straha. Očito je, međutim, da Stjepan Mesić nije adresa na kojoj će bilo kakve prijetnje posijati strah, no upravo zbog toga treba biti oprezan. Uostalom, nije hrvatski predsjednik jedini šef države kojem se prijeti zbog njegovih političkih stavova i javnoga djelovanja. Posebnost ove posljednje prijetnje upućene Mesiću vrijeme je njenog odašiljanja - dan nakon što je u Gospiću u atentatu ubijen čovjek koji je haaškim istražiteljima svjedočio o možebitnim ratnim zločinima počinjenim u tom gradu. A Mesić je, prije nekoliko godina, također saslušan u Haagu. Poslije toga bio je izvrgnut pravom medijskom linču, a bilo je i javno izrečenih prijetnji na njegov fizički integritet.
Između Mesića i Levara golema je razlika - prvi je živ, drugi je pao kao žrtva atentata. No i jednom i drugom se prijetilo; policija je znala za te prijetnje, ali u Levarovu slučaju, nije ništa poduzeto da se haaški svjedok zaštiti. Levaru su stizale prijetnje i prije promjene vlasti 3. siječnja ove godine, on je o tome i javno govorio, a čini se da mu se prijetilo i nakon odlaska HDZ-a a dolaska koalicijske šestorke na vlast. Dogodilo se ono najgore. Slijedom neke logike može se postaviti pitanje koliko je ugrožena sigurnost šefa države. Naime, Stjepan Mesić nije tek građanin s jednom ili dvije adrese stanovanja, osobnom iskaznicom i jedinstvenim matičnim brojem. On je i institucija kojoj su građani ove zemlje na demokratskim izborima povjerili da njih i zemlju predstavlja pred svijetom. Prijetnje upućene Mesiću ugrožavaju i moralni integritet i političku slobodu svakog građanina ove države, bez obzira čije je ime zaokružio na prošlim predsjedničkim izborima.
Izjava predsjednika Mesića da ne putuje na Olimpijske igre u Sydney zbog štednje, jer bi s njime moralo putovati jače osiguranje da ga zaštiti od možebitnih prijetnji nekih iz Gospića nije bila tek puka doskočica čovjeka inače poznatog da i o najdelikatnijim političkim temama govori opušteno, nekonvencionalno i bez dlake na jeziku. Naravno, reakcija gradonačelnika Gospića mogla se očekivati, ali je Mesić ponovo pokazao da ga se u javnim sučeljavanjima ne smije podcjenjivati. Reagirao je munjevito i održao gradonačelniku Gospića lekciju o mudrosti, toleranciji, građanskoj snošljivosti i sućuti. Ozbiljnost cijele situacije zbog prijetnji integritetu predsjednika Hrvatske potvrđuje i izjava Tomislava Karamarka, predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost, da su hrvatske službe sigurnosti iz stranih izvora primile obavijest o pripremanju atentata na hrvatskog predsjednika. Karamarko, koji je slijedom funkcije koju obnaša sigurno vrlo dobro upoznat s ozbiljnošću takvih prijetnji, nije naveo tko je to prijetio predsjedniku Mesiću, no spominjanje Hrvatskog revolucionarnog bratstva, koje je Mesiću zaprijetilo dan nakon ubojstva Levara, otvara još neke dodatne dvojbe.
Poznato je, naime, da je u redovima hrvatske emigracije krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina u Europi i Australiji djelovala jedna takva organizacija, čiji su članovi bili i pripadnici tzv. bugojanske skupine. Riječ je o hrvatskim emigrantima koji su iz Australije ilegalno ušli u tadašnju Jugoslaviju i u okolici Bugojna u BiH pokušali organizirati masovnu oružanu pobunu protiv tadašnjih jugoslavenskih vlasti. Cijeli plan je propao, većina članova bugojanske skupine poginula je u sukobu s pripadnicima JNA i tadašnje jugoslavenske policije, četvorica su uhvaćena živa i suđeno im je. Trojica su osuđena na smrt i pogubljena, a najmlađi član skupine Ludvig Pavlović, osuđen je na dugogodišnju kaznu zatvora. Poginuo je u prvim danima rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine. Nedoumica je u tome što Hrvatsko revolucionarno bratstvo kao organizacija više ne postoji. To potvrđuju i malobrojni preživjeli iz njegovih redova, koji su danas u Hrvatskoj ili još žive u inozemstvu. Međutim, politički uglavnom ne djeluju. A ne održavaju ni međusobne kontakte.
Najvjerojatnije je netko htio iskoristi ime te organizacije, koju je služba sigurnosti bivše Jugoslavije stavljala na sam vrh potencijalnih opasnosti za socijalistički sustav. Je li riječ o pojedincu ili skupini, manje je važno. Mnogo je važnije dobiti suvisli odgovor na pitanje: kakva je to politička ideja i opcija čija se ispravnost i univerzalna vrijednost mora dokazivati atentatima, podmetnutim bombama, prolijevanjem krvi i prijetnjom životu bilo koga tko misli drukčije. Bez obzira što se nekom može učiniti da je atentat djelotvorno sredstvo za uklanjanje i ušutkivanje političkog neistomišljenika, svako nasilno djelo u politici i uopće bilo kakvoj komunikaciji znak je posvemašnje slabosti i neumitnog moralnog i povijesnog poraza. Zato i oni koji su ubili Levara i oni koji prijete Stjepanu Mesiću ne mogu izazvati nikakvu drugu emociju doli gnušanje i prezir. I, dakako, sažaljenje koje se osjeća spram gubitnika.