Jesu li haaški svjedoci glineni golubovi

O problemu žrtava ratnih zločina i Haaškom sudu raspravlja se na međunarodnom skupu u organizaciji HHO-a i Ureda ICTY-ja

ZAGREB, 1. rujna - Kako Haaški sud treba zaštititi svoje svjedoke i prestaje li ta zaštita njihovim ulaskom u avion kad postaju »glineni golubovi«, kako je rekla jedna od sudionica skupa »Žrtve ratnih zločina i Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju«. Taj dvodnevni skup u organizaciji Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava i Ureda Međunarodnog suda u Haagu, te uz pokroviteljstvo Fonda za mir i stabilnost Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Danske, počeo je u petak u Zagrebu. »Danas želimo govoriti o ratu s pozicije žrtve. Prvi dokazi o postojanju 114 koncentracijskih logora u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini izneseni su 1992. godine, kad međunarodna zajednica nije reagirala na njih«, istaknuo je otvarajući skup predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Izet Aganović koji je govorio o velikom broju žrtava genocida kao izravnih ratnih žrtava.
Na početku skupa sudionike je s organizacijskom strukturom haaškog Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), osnovanog u svibnju 1993., upoznao Wiliam McGreeghan, voditelj Odjela za žrtve i svjedoke, te član tajništva Suda. »ICTY je ovlašten za kazneno gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, počinjena na području bivše Jugoslavije od 1991. godine, a to nije nimalo lak posao«, istaknuo je McGreeghan, napominjući da Statut definira nadležnost Međunarodnog suda za četiri skupine kaznenih djela.
To su teške povrede Ženevske konvencije, kršenje ratnih zakona, genocid te zločini protiv čovječnosti za što se trenutačno pred Sudom vodi postupak protiv 41 optuženika.
Ubojstvo Milana Levara ponovo je otvorilo pitanje zaštite haaških svjedoka, kao i odgovornosti Međunarodnog suda koji nije provjeravao je li Levaru i pružena zatražena zaštita.
Rad Odjela za žrtve i svjedoke ukratko je predstavila Wendy Lobwein, službenica za podršku tog odjela tajništva ICTY-ja. Prema njezinim riječima, psihofizička rehabilitacija žrtava bit će potpuna tek kad one riješe svoja socijalna pitanja.
O značenju i posljedicama svjedočenja za žrtve govorila je Suzana Kulović, psihijatrica, i Volga Švorinić, psihologinja i savjetnica. Istaknule su da su emocionalni doživljaji, kad se suočimo s našom tamnom stranom bilo kao žrtve ili počinitelji zločina, strašni, a da svjedočenje nije i ne smije biti terapija. No, dobro je da žrtve svjedoče i da to žele. Još jedan primjer da ratne priče ne završavaju s krajem rata izložila je Jadranka Cigelj iz Međunarodnog društva za ljudska prava. Upozorila je da su žene iz BiH, koje su se odlučile za svjedočenje, postale glineni golubovi jer Bosna i Hercegovina nema segmente moći da zaštiti svoju suverenost, a kamoli žrtve.
Ivan Grujić, predsjednik Komisije hrvatske Vlade za nestale i zatočene, govorio je o traumatičnim iskustvima u radu sa žrtvama ratnih zločina, a Bridin O" Rourke, istražiteljica haaškog tužiteljstva, o istragama i kaznenom gonjenju počinitelja seksualnih delikata. Na problem žena žrtava rata upozorila je i Rada Borić, koordinatorica Centra za žene žrtve rata. Nakon izlaganja uslijedila je rasprava o delikatnim problemima žrtava. Na zahtjev ICTY-ja, televizijsko i tonsko snimanje bilo je dopušteno samo za vrijeme uvodnog dijela.

ANITA POLJAK