Dok priželjkujemo da se u Hrvatskoj organizira demokratska oporba, događa se nešto užasno i naopako - organizira se terorizam, toliko da je već pitanje hoće li vlast uskoro na leđa dobiti još i terorističku organizaciju koja će onda, možda pod geslom "branimo Domovinski rat od kriminalizacije", započeti serije ubojstava i zemlju iznova odvesti u kaos.

Milan Levar svoje je već rekao – dvaput je svjedočio u Haagu da su Tihomir Orešković i Mirko Norac naredili ubojstva civila, dao je desetke intervjua i, uostalom, navodno je pospremio na sigurno svu dokumentaciju. Ako je Levar ubijen zbog svjedočenja, a sve upućuje na to da jest, onda može bitl govora ili o osobnoj osveti ili o primjeru za druge. Ako je pak posrijedi ovaj drugi "odgojni" motiv tada je vrlo izvjesno da se zbilja radi o terorizmu. Kad su 1999., u suradnji sa stručnjacima, SDP-ovci sastavljali strategiju nacionalne sigurnosti - za slučaj da pobijede na izborima - nisu u toj studiji uopće bili predvidjeli mogućnost da bi Hrvatska, koja do tada nije bila osobito ugrožena terorističkim akcijama, u tu novu nepriliku mogla doći onog trenutka kad se vlast krene obračunavati s kriminalom u gospodarstvu i ratnim zločinima. Autori studije tada su, naprotiv zaključili da nije izraženo djelovanje skupina koje bi pripremale teroristička djela. Ocjena stručnjaka bila je optimistična: unutarnja sigurnosna situacija vrlo je povoljna. Postojanje organiziranog kriminala, doduše, utvrđeno je, ali su se pisci studije, među kojima je bio i bivši ravnatelj HIS-a Ozren Žunec, složili da se ni organizirani kriminal u toj fazi ne može smatrati većom opasnošću za nacionalnu sigurnost. Mogućnost eskalacije unutrašnjih nemira pisci te studije (koju Vlada danas koristi kao podlogu za reformu sustava obrane i sigurnosti zemlje) predvidjeli su prvenstveno u slučaju pogoršanja socijalnih i gospodarskih prilika, a kao najveću opasnost sigurnosti naveli su velik broj zaostalih mina. S obzirom na to da skupine ratnih zločinaca i teških gospodarskih prijestupnika tada nisu bile napose navedene kao mogući uzročnici nemira ili, još gore terorističkih akcija, pitanje je koliko je nova vlast spremna reagirati i na tu moguću novu opasnost. Naime, nakon ljetne političke tenzije prema Sudu u Haagu i vrlo nervozne rasprave o optužnicama koje još nisu ni podignute, dogodio se, eto, atentat na Milana Levara. Ako uopće treba, kao što to čini Mesić, isticati posrednu odgovornost institucija koje su "šutjele kad se mokrilo po spomenicima", pa je onda u toj tišini ubijen Levar, ne bi trebalo preskočiti ni političku odgovornost onih koji su, prije ikakvih optužnica, tendenciozno proizvodili klimu protiv Haaškog suda. Možda će istrage koje se vode u Hrvatskoj ili u Haagu vrlo brzo otkriti kako su u neke strašne i sa stajališta nacionalnih interesa posve nepotrebne oružane akcije bili ili izravno ili kao naredbodavci uključeni ljudi čija imena vrlo dobro znamo, koji su bili ili još jesu viđeniji predstavnici civilne ili vojne vlasti. No, to je stvar s kojom, međutim, danas ne bi trebalo opterećivati sve one ljude iz bivše vladajuće strukture koji s tim, razumljivo, nemaju nikakve veze. Ali baš oni sami moraju zbog toga napraviti veliku ogradu u odnosu na one koji nastoje kriminalne biografije, kojih su dakako svjesni, zamagliti pričama o nepravednoj politici Haaga prema Hrvatskoj. Ti ljudi koji nemaju veze sa zločinima moraju se i nad starim i novim zločinima zgražati puno uvjerljivije i s većom odgovornošću. Ne mogu oni danas, kao štoje slučaj s HDZ-om, graditi oporbenu politiku u odnosu na novu vlast na temama koje nedvojbeno moraju biti stvar nacionalnog konsenzusa, a jedna je od njih i ta da mora odgovarati svatko tko je učinio zločin.

Sprovod Milana Levara za njegovu je obitelj bio pokop sina, muža i oca a za Hrvatsku je to trebao biti trenutak da se pokaže kako građani nisu spremni šutke promatrati da ljude guta mrak samo zato što su se usudili govoriti. Iz tog je simboličkog razloga groblje u Gospiću u četvrtak trebalo biti i mjesto odakle će upravo tu poruku svojom pojavom biračima poslati predstavnici svih političkih opcija jer pitanje kažnjavanja ubojica ne smije biti stvar po kojoj će se razlikovati politike pojedinih stranaka. Ipak, nije bilo tako. Osim predstavnika Vlade, Ureda Predsjednika i Sabora, nije bilo nikoga. Gdje su bili predstavnici opozicije, u prvom redu HDZ-a i DC-a? Kad već nisu bili, hoće li reagirati na izjavu jednoga Gospićanina koju su zabilježili reporteri: - Ovoga nije bilo prije, vratit ćemo mi HDZ na vlast?