Jedna bomba ne čini terorizam
U Penićevu mandatu nije bilo političkih ubojstava jer je HDZ-ova vlast potajice štitila desne ekstremiste
Otkad je bomba usmrtila haaškoga svjedoka Milana Levara, riječ terorizam nezaobilazni je "desert" gotovo svakog političkog istupa. O tom fenomenu, svaki sa svojom računicom, podjednako dramatično govore najviši državni dužnosnici, oporbeni čelnici, neovisni analitičari i mediji. Najzanimljiviji je, međutim, istup bivšeg HDZ-ova ministra unutarnjih poslova Ivana Penića, koji je imao potrebu pohvaliti se da u njegovu mandatu nije bilo terorističkih ataka i da je vlast tada vodila brigu o nesretnom Levaru.
Raščlanimo li Penićevu izjavu, proizlazi da je šestorka učinila dvije podjednako ozbiljne pogreške. S jedne je strane navodno potaknula pojavu terorizma, jednog od najopasnijih fenomena s kojima se suočava moderni svijet. S druge je, pak, brojnim nesnalaženjima i nespretnostima oslabila dotadašnji sigurnosni sustav. Zacijelo bi, po takvoj logici, i za Levara i za sve potencijalne žrtve bilo najbolje da se nakon izbora u ustroj i kadrovsku križaljku MUP-a, MORH-a i obavještajnih službi nije diralo. Štoviše, da s vlasti nije sišla HDZ-ova garnitura, terorizam ne bi imao ni razloga pokucati na hrvatska vrata!
U Penićevu se samozadovoljstvu krije nimalo bezazlena politička podvala. Točno je, naime, da još od likvidacije pravaša Ante Paradžika i željezničkog sindikalista Milana Krivokuće nije bilo političkih atentata koji bi se mogli usporediti s onim gospićkim. Bilo je, doduše, nekih dvojbenih ubojstava i premlaćivanja, no službena su se objašnjenja svodila na poratna razračunavanja ili mafijaške interese. Pojedinci koji su se suočili s bijesom desničarskih stranaka, kao i potencijalnih krivaca za ratne zločine, ipak nisu gubili ono najvrednije, vlastite glave. Među potonjima je bio i sadašnji predsjednik Mesić, koji je također svojevoljno svjedočio u Haagu.
Koja je onda tajna osobne sigurnosti osoba koje su se proteklih godina suočavale s medijskim linčom? Upravo je tu ključ Penićeva cinizma. Istrage unutar pojedinih obavještajnih službi, pa i objavljivanje stenograma iz Predsjedničkih dvora, pokazale su da je vlast kontrolirala, nerijetko i usmjeravala, desne ekstremiste. Ona im je priječila akcije koje bi mogle vrlo nepovoljno odjeknuti u zemlji i inozemstvu, no istodobno im je obećavala da će sve učiniti kako osumnjičeni za ratne zločine ipak ne bi bili isporučeni Međunarodnom sudu. Tako su jedni mogli "blebetati", a oni drugi im se s prezirom smješkati i priređivati im razne sitne neugodnosti. Psihoza straha i nacionalne paranoje bila je mnogo korisnija od otvorenog nasilja. Zahvaljujući toj političkoj kvaki Penić se danas i može hvaliti da je na planu javne sigurnosti bio uspješan ministar.
Budući da se politička situacija preko noći radikalno promijenila, "miroljubiva koegzistencija" između potencijalnih zločinaca, žrtava i svjedoka više nije bila moguća. Račanova se Vlada obvezala na ispunjenje svih međunarodnih obveza, tako da su mogući putnici u Haag postali prilično nervozni. Izgubivši i političko i obavještajno zaleđe, oni javnost žele zaplašiti najavom daljnje eskalacije nasilja.
Možda se to doima odviše optimistički, ali građani ne trebaju olako prihvatiti tezu da jedna bomba čini terorizam. Pokaže li se da su ubojstvo počinili krugovi koji su bili izravno ugroženi Levarovim svjedočenjima, onda bi prije bila riječ o ubojstvu s umišljajem. Terorizam, nasuprot tome, podrazumijeva postojanje tajne organizacije s jasnim ciljevima i metodama, o čemu još nema ozbiljnijih naznaka.
Na posljetku, kad je riječ o desnom ekstremizmu, kakav bi mogao zaprijetiti i Hrvatskoj, onda se posebni apsurd ogleda u činjenici da su teroristi drugdje u Europi i svijetu vezani uz državotvorne ideje. Takav je nekad bio veći dio hrvatske emigracije. Danas bi njihovo oživljavanje moglo dovesti samo do destabilizacije mukotrpno stečene hrvatske države, što bi značilo da rade u korist vlastite štete.
Željko KRUŠELJ