Desnica u potrazi za formulom ujedinjenja

Koalicija lijevog centra koja je uvjerljivo osvojila parlamentarne izbore 3. siječnja mogla bi, ako je vjerovati nekim novinskim napisima, do kraja ove godine dobiti odgovor s desnice. Naime, hrvatska bi se desnica, uskoro mogla ujediniti i to pod organizacijskim pokroviteljstvom Hrvatske demokratske zajednice i čelništvom Miroslava Tuđmana.
Na prvi pogled ideja se čini dosta zanimljivom, no iza naoko čvrste fasade što je tvore HDZ i prezime Tuđman krije se mnogo nedoumica i još više teško ostvarljivih projekata. Naime, pitanje je koliko Hrvatska demokratska zajednica uz sadašnji odnos snaga u stranci želi preuzeti barjak desne političke opcije u Hrvatskoj. Od svog osnivanja do posljednjeg stranačkog skupa HDZ je za sebe govorio da je stranka centra, štoviše da je središnja hrvatska politička stranka. Naravno, u političkom pokretu kakav je HDZ godinama bio postojale su razne struje, no pokojni je Franjo Tuđman dosta uspješno te unutarstranačke silnice držao na okupu. Nakon njegove smrti započeo je unutar HDZ-a jedan vrtlog za koji je teško reći što će iscentrifugirati na sam vrh. Naime, Ivo Sanader očito ni sam ne vjeruje da je dugoročno kadrovsko rješenje s kojim bi HDZ mogao krenuti u bitku za ponovo osvajanje vlasti.
S druge pak strane, na stranačkom se vrtuljku očito dobro snalazi Ivić Pašalić, pa je prema nekim tvrdnjama upravo on predložio desnu koaliciju s Miroslavom Tuđmanom na čelu. Uz HDZ bi relevantnu hrvatsku desnicu trebali predstavljati Đapićevi pravaši, zatim nekoliko manjih demokršćanskih stranaka i navodno disidenti iz Tomčićeve Hrvatske seljačke stranke.
U ratu, ljubavi ali i politici sve su opcije moguće, pa tako ne treba odbaciti ni nekakav politički savez u kojem bi zajedno djelovali Miroslav Tuđman i Ivić Pašalić koji su se za života Tuđmana seniora bespoštedno borili za mjesto »prvog do poglavareva koljena«. Ivić Pašalić se pokazao kao dosta uspješan majstor kompromisa, no za Miroslava Tuđmana to je teško reći. Uostalom, on sam nije se dosad izjašnjavao i teško da bi, bez obzira koliko mu je stalo do povratka HDZ-a na vlast pristao ući u čvršći politički savez s Đapićevim pravašima. Najzanimljivije u svemu je činjenica da političke stranke nesumnjivo desne orijentacije o takvoj koaliciji za sada ne govore te da je riječ o ideji stvorenoj u političko-marketinškoj kuhinji HDZ-a. Ako je točno da su, uz Pašalića, ideju o ujedinjenju desnice na čelu sa Miroslavom Tuđmanom podržali Ivan Aralica i Đuro Perica, a oštro joj se suprotstavili Ivo Sanader, Ivan Jarnjak, Drago Krpina, Vladimir Šeks i Jure Radić, onda je to najbolji znak da desnica u Hrvatskoj još mora čekati neka bolja, povoljnija vremena za svoju koaliciju i, dakako, pronaći neku drugu, čvršću formulu u kojoj neće biti za politički uspjeh dvojbenih imena poput Pašalića, pa i samog Miroslava Tuđmana. Na Pašaliću je odium sto i jedne neraščišćene političke afere, a za prosječnog člana HDZ-a, a pogotovo HSP-a, Miroslav Tuđman je odveć intelektualistička pojava da bi mu pučani povjerili vodstvo koalicije, a kamoli zemlje.