Nije dovoljno da vlast inzistira na otkrivanju Levarovih ubojica, već i na utvrđivanju istine o zločinima o kojima je javno govorio
Nakon ubojstva Milana Levara, političkim se ping-pongom prebacuju odgovornosti za njegovu nedostatnu zaštitu. Haaški sud odmah se distancirao od njega, zanijekavši ga kao svog svjedoka, da bi dan kasnije odgovornost za zaštitu prebacio na hrvatsku Vladu. Predstavnici bivše Vlade predbacili su sadašnjoj da je za njihova mandata Levar bio bolje zaštićen, odnosno da tada nije ubijen. Predstavnici sadašnje Vlade poručili su bivšima da zaista nakon rezultata koje su ostavili, uključujući i razinu pravne države, nemaju što predbacivati sadašnjoj Vladi. Predsjednik Mesić počeo je detektirati krivce prije no što je policija rekla ijednu riječ, javno prozvao Lučinovo ministarstvo i udijelio pokroviteljski ministru policije savjet koga treba odmah smijeniti, iskoristivši i to ubojstvo za dociranje Vladi, u kojem se sve jasnije prepoznaje želja za zauzimanje boljih pozicija u raspravi o Ustavnim promjenama. Nevladine udruge prigovorile su i Vladi i Haaškom sudu što su zanemarili brigu o sigurnosti svjedoka, a Sudu što ih se olako odrekao bojeći se da bi to moglo naškoditi njegovu imidžu. Ekstremna desnica odmah je ocijenila da su Levarova svjedočenja bila tendenciozna i lažna, okrećući priču naglavačke i pitajući što bi bilo da su nakon takvih svjedočenja general Norac i Tihomir Orešković, na koje je Levar upozoravao kao na nalogodavce zločina, završili u Haaškom zatvoru. Odmah je otvoreno pitanje prijeti li politički terorizam Hrvatskoj te kako se od njega obraniti.
Nisam primijetila da je itko pritom upitao zašto dosad policijski i pravosudni organi nisu istražili istinitost Levarovih navoda. On je optuživao javno, optuživao je za teške zločine nad srpskim civilima u Gospiću i Medačkom džepu. Ako je govorio istinu, krivci su već odavno trebali biti u zatvoru. Ako je izmišljao, Norac i Orešković neopravdano su i nepravedno bili godinama povlačeni po medijima kao ubojice.
Na otvoreno bačenu Levarovu rukavicu policijsko-pravosudni organi u vrijeme bivše vlasti ostali su nijemi. Takva je bila službena politika. Radije su poticane spekulacije: traži li haaška tužiteljica generala Norca ili nekog drugog generala, hoćemo li dati naše generale, kada će haaška tužiteljica doći po naše generale? Oko tih se spekulacija nastojala i uspijevala polarizirati javnost na one koji su za i one protiv. A u tim su političkim spekulacijama i manipulacijama i spominjani generali bili samo priručna i prigodna sredstva. Zbog dugogodišnjeg prezira prema istini o kaznenoj odgovornosti za ratne zločine počinjene s hrvatske strane, ministri bivše Vlade zaista ne zvuče uvjerljivo kada optužuju sadašnju Vladu da nije dovoljno zaštitila Levara. Ali, u nastojanjima da se utvrdi ta istina, ni ova se Vlada baš nije pokazala osobito agilnom. Kao da je opet lagodnije i zgodnije spekulirati koga će si prvog izabrati haaška tužiteljica, unaprijed se samosažalijevajući zbog pritisaka i nemira koje bi njezin izbor magao prouzročiti novoj Vladi. Haaški je sud mnogo više politička, edukativna i preventivna nego pravosudna institucija, njegovi su pravni standardi za kaznenu odgovornost takvi na kakve nijedna država ne bi svojevoljno pristala, riječju zastrašujući. Ali, još je za nijansu strašnije hrvatsko ponašanje prema tom sudu, to stalno prestrašeno iščekivanje optužnica i naivni pokušaji skrivanja zločina u neku rupicu samo da ga tužiteljica ne vidi. Želi li to današnja Vlada uistinu promijeniti, nije dovoljno da samo inzistira na otkrivanju Levarovih ubojica, nego i da napokon istraži istinu o onome što je govorio.