Jutarnji list: 05. 09. 2000.
Je li u Hrvatskoj moguć državni udar
Piše: Zdenko Duka
Izravna prijetnja faksom predsjedniku Stipi Mesiću da će "biti raznesen bombom", nakon ubojstva haaškog svjedoka Levara, ugrijava političku situaciju do te mjere da mogući terorizam postaje glavna politička tema. "I nama se prijeti", kaže predsjednik Vlade Ivica Račan. Prvi cilj terorista je ispunjen. Premda je ubojstvo Levara prvo političko ubojstvo za sedmomjesečne nove vlasti u Hrvatskoj, strah je posijan.
"Hrvatska će biti pravaška ili je neće biti", podviknuo je, parafrazirajući Slobodana Miloševića, na tribini koji dan prije ubojstva u Gospiću dužnosnik HSP-a Miroslav Rožić.
Po sličnoj matrici "ili-ili" stvari je postavljao i pokojni predsjednik Tuđdman, tvrdeći uvijek da "bez HDZ-a ne bi bilo ni hrvatske države" i duboko vjerujući i govoreći da nije moguća Hrvatska bez HDZ-a na vlasti. Stoga je, dok je Tuđman još bio živ i dok je radio, prevladavalo mišljenje da on neće priznati rezultate parlamentarnih izbora. A nepriznavanje izbora jedan je od oblika državnog udara.
Onako kako je to prijašnjih pedeset godina prema ideološkom obrascu radila bivša JNA i bivša policija, ali prema nacionalističkom kriteriju, Franjo Tuđman stvorio je u deset godina hrvatsku vojsku, obavještajne službe i policiju ne samo da bi branile zemlju i čuvale red i mir nego da bi osiguravale kontinuitet hrvatstva onako kako ga je poimao on, veći dio HDZ-a i njegova dvorska kamarila.
Izjava bivšeg ministra policije Ivana Penića o tome da se Levaru, dok je on bio šef policije, ništa nije moglo dogoditi, pogotovo danas kad sve više otkrivamo o tome kako se vladalo, posve je uvjerljiva i to zato što su oni koji su to mogli učiniti bili vezani s politikom i vrhom stranke i države. Zbog međunarodne javnosti koja ionako nije voljela Tuđmana, Levaru se doista nije smjelo ništa dogoditi. A sada je nova vlast objetivno odgovorna za njegovu smrt.
Ako je nalaz Odjela kriminalističke službe Vojne policije Ministarstva obrane vjerodostojan, čak je svaki drugi časnik lažirao invalidske statuse! U režimu koji se vremenom sasvim iskvario, a smatrao se vječnim, bilo je dakle gotovo normalno da neki časnici HV-a zagrabe koliko žele, znajući da, dok su njihovi na vlasti, za grabež ili štogod drugo neće odgovarati!
Haag i Domovinski rat (koji su zločinima, paležom, pljačkom i, vidimo, nezasluženim privilegijama kriminalizirali neki njegovi sudionici), zbog optužnica koje za koji mjesec mogu stići, ključno je političko pitanje na kojem se ekstremisti mogu angažirati i na kojem bi ih vlast trebala učinkovito neutralizirati.
Može li u Hrvatskoj desnica izvesti udar?
Ovo nije neka mala afrička zemlja u kojoj bi kakav pobunjeni pukovnik (zbog inflacije činova u Hrvatskoj bi to možda mogao biti general) s tisuću vojnika preuzeo vlast, poništio demokratske institucije i uništio političke protivnike. To se čini potpuno nestvarnim. Udar ne bi mogao imati međunarodnu podršku ni od koga, osim možda od Iraka i Srbije.
Ono što se čini vjerojatnijim, time i opasnijim, bio bi puzajući udar koji bi se zakotrljao kao posljedica, proključalog političkog terorizma, uz tešku socijalnu situaciju. Takav je cirkus moguć jedino uz katastrofalno slabu vlast koja bi bila popustljiva i "šuplja", odnosno u obavještajnim službama, vojsci i policiji rošarana "jatacima", kako ih naziva Čičak.
U uzavrelim situacijama ljudi su skloni onima koji će tobože osigurati "red i rad", odnosno jamčiti čvrstu, jasno, desničarsku vlast. Tako bi budući teroristi, stvaranjem atmosfere kaosa, promjenom javnog mnijenja koje bi se zaželjelo mira, paradoksalno, mogli osigurati vlast nekim svojim starim znancima.
Odgovor na puzajući udar ovisi o odlučnosti vlasti da sredi političku i gospodarsku situaciju u zemlji. Prije svega, koalicija šestorke mora imati jasnu politiku prema Haaškom sudu. Politiku prema Haagu na papiru je potpisao HDZ, on ju je, bilo pod pritiskom ili ne, i stvorio i dogovorio a - nije ju provodio. Demokratska vlast mora poštivati ono što je potpisano i ozakonjeno.
Treba raščistiti stanje u tajnim službama, vojsci i policiji gdje je od 3. siječnja vrlo malo ljudi premješteno, a otkaz nije dobio nitko iako je čitava bivša opozicija (sadašnje stranke vlasti) bila svjesna da su ti aparati preglomazni, da su postavljeni politički a ne stručno i da dobrim dijelom služe borbi protiv neistomišljenika. A sada je kao sve u redu, svi mogu ostati, itd.
Koalicija je išla politikom sitnih koraka kako bez razloga ne bi provocirala političku nestabilnost. Možda je to bila posve mudra politika, ali vrijeme nečinjenja ne smije trajati predugo jer će "poraženi" primijeniti revanšizam prema "pobjednicima".
Ključno je u pravosudu iščistiti brojne afere starog režima, a osim gospodarskog, procesuirati ratni i poratni politički kriminal, naravno, gdje postoje dokazi. Inače se najave sudskih procesa neće činiti vjerodostojnima i tumačit će se kao politikanstvo i zastrašivanje protivnika.
U Hrvatskoj, dakle, nije moguć udar, ali samo onda ako vlast zna što hoće i ako to što hoće zna provesti.