Frakcijski crv na hrvatskoj političkoj sceni: Drukčije mišljenje podrazumijeva vraćanje stranačke knjižice

Predsjednik Franjo Tuđman je čak poticao frakcijaštvo kako bi među zavađenim članstvom lakše vladao / S jedne strane su stajali tehnomenadžeri, koje je Tuđman postavljao u Vladu, a s druge desničari, ultranacionalisti... koje je pretežno držao u Saboru kao zastupnike / Zlatko Canjuga prvi je HDZ-ovac koji će pokušati na neki način institucionalizirati frakciju unutar HDZ-a, što će mu, čini se, teško uspjeti / Nakon razlaza Dobroslava Parage i Ante Đapića, HSP je postao strankom koja s lakoćom koalira s HDZ-om / Razlaz u HSS-u i IDS-u također je posljedica »netrpeljivosti« prema drukčijem mišljenju

ZAGREB, 5. rujna - Što su to frakcije u hrvatskim političkim strankama? Prema onome što smo mogli vidjeti i čuti u prošlih deset godina to su programatski (ali ne i politički) različita mišljenja pojedinaca ili grupa unutar jedne stranke, najčešće začinjena željom za vlašću unutar stranke, što se sve skupa u javnosti definira kao pravo na - različito mišljenje. U konačnici, ta skupina ili zašuti pod pritiskom jačeg ostatka stranke i tada ili napušta stranku i stvara novu ili tavori i dalje u staroj bez većeg utjecaja. Niti jedna stranka nije do sada statutarno ili bilo kako drukčije osnažila pravo na frakcijsko djelovanje, sve do prije nekoliko dana kada se u novinama počelo pisati (iako u stvarnosti takve tvrdnje nisu bile do kraja utemeljene) da će upravo SDP to napraviti. Istodobno, da je riječ o potencijalnoj iznimci koja potvrđuje pravilo o zatiranju drukčijeg mišljenja moglo se dokučiti iz najave o tome da će Zlatko Canjuga biti izbačen iz HDZ-a zbog nakane formiranja frakcije unutar stranke.
Pravo na drukčije mišljenje, što se u hrvatskom političkom životu prerigorozno naziva frakcijaštvom, u SDP-ovu slučaju ima utemeljenje u stranačkom statutu gdje se navodi kako se mogu formirati interesne grupe na političko-programskim osnovama. Kako je to jedina rečenica koja će, prema svemu sudeći, u tom obliku ostati i u budućem statutu, naravno da se njeno značenje može rastezati kako to kome odgovara. Preciznije, onaj tko je unosio tu rečenicu, bez ikakva daljnjeg objašnjenja, jednostavno nije vjerovao u njeno oživotvorenje u smislu snažno izražena drukčijeg mišljenja. Dapače, Davorko Vidović, SDP-ov potpredsjednik, smatra da to funkcionira ili će funkcionirati ako, na primjer, nekoliko članova SDP-ova Glavnog odbora iz Slavonije zatraži da se neki problem oko neke rijeke riješi ovako ili onako, dok je Ivica Račan spominjao primjenu te rečenice u nešto konkretnijem smislu - različitog političkog mišljenja. Međutim, sve je to još na papiru, a dođe li do mogućega grupiranja, doznat ćemo kakve su akcije i reakcije na SDP-ove frakcije.
HDZ je, za vrijeme vlasti, bio stranka s gomilom tihih frakcija koje je nadzirao predsjednik Tuđman, a te tihe bi postajale glasnije onog trenutka kad bi se pojedinci zabrinuli za svoje karijere ili čak živote. Predsjednik Tuđman je čak poticao frakcijaštvo kako bi među zavađenim članstvom lakše vladao, pa se stoga ni to ne može uvrstiti u klasično pravo na drukčije mišljenje unutar jedne stranke. Uvriježeno, s jedne strane stajali su tehnomenadžeri koje je Tuđman postavljao u Vladu, a s druge desničari, ultranacionalisti, kako su ih već zvali, a koje je Tuđman pretežno držao u Saboru kao zastupnike.
U oba su krila frakcija postojale promjenjive potfrakcije, pa je kod desničara u kojima je bilo i onih koji su koketirali s ustaštvom, početno rigidan Vladimir Šeks s vremenom postao umjerenjakom.
Dakako, nikome nije padalo na pamet da ozakoni te frakcije, a kada bi se nepobitno dokazalo njihovo postojanje, u tada vladajućoj stranci skrivali su to objašnjenjima poput »opća pomirba« ili »pomirba ljevice i desnice« ili »pomirba onih koji su 1971. završili u zatvoru i onih koji su ih tamo poslali«. Stoga frakcija koju su predvodili Stipe Mesić i Josip Manolić nije ni mogla opstati drukčije, no izdvajanjem u novu stranku - HND. To, što su neki HDZ-ovci prvog dana prešli u HND, a drugog se vratili u HDZ, samo je pokazalo da je u ovim krajevima egzistencijalističko razmišljanje važnije od političkoga.
Zlatko Canjuga prvi je HDZ-ovac koji će pokušati na neki način institucionalizirati frakciju unutar HDZ-a, što će mu, čini se, teško uspjeti. Jednostavniji potez napravio je Mate Granić koji se, navodno, godinama nije slagao sa HDZ-om, ali ga nije htio napustiti sve do, vidi vraga, poraza na izborima i gubitka mjesta ministra vanjskih poslova. Stoga se osnivanje DC-a može nazvati svakako, samo ne izdvajanjem jedne frakcije u samostalnu stranku.
Drukčije mišljenje u hrvatskim strankama teško se trpi, pa je monumentalno jedinstvo stranke toliko poželjno da kada netko iskaže drukčije mišljenje, može automatski vratiti člansku knjižicu.
Najčešće je drukčije mišljenje pokušaj i namjera da se osvoji vlast u stranci, a HSLS je najbolji primjer za to. Nakon 1992. godine počinje pad popularnosti stranke koji je nužno morao dovesti do promjena na čelu HSLS-a. Umjesto Dražena Budiše, predsjednikom je postao Vlado Gotovac, no stranka nije vratila povjerenje onolikom broju birača. Budiša je uspio u namjeri povratka na čelo stranke, a budući da dvije različite političke vizije ne mogu funkcionirati u istoj stranci, nastao je LS na čelu s Gotovcem i određenim brojem HSLS-ovaca.
Prije njih, sličnu je sudbinu doživio HSP, tada na čelu s Dobroslavom Paragom, žestokim kritičarom HDZ-ove vlasti. Desno orijentiranu HDZ-u nije bilo jasno kako tako dična desna stranka poput HSP-a ne želi dijeliti isto mišljenje s njim, pa mu je dobro došlo kad je Anto Đapić počeo drukčije razmišljati od Parage. Nazovite i to frakcionaštvom u Hrvata ili možda lukavim načinom za osvajanje stranačke vlasti, ali Paraga je izbačen iz igre, izgubio je pravo na korištenje stranačkog imena (revizija tog slučaja trenutačno je na sudu), a HSP je postao strankom koja s lakoćom koalira s HDZ-om.
Ni HSS nije trpio različita mišljenja, naročito kad su počele pljuštati optužbe protiv Zlatka Tomčića koje bi se mogle naći i na sudu. Joško Kovač, grlati Dalmatinac, postao je predsjednikom Hrvatske seljačke narodne stranke, a sličnih slučajeva u HSS-u je bilo i prije pet do šest godina. Ni Ivan Jakovčić i Luciano Delbianco nisu mogli zajedno u IDS-u. Tko je jači, taj kvači, pa je Delbianco morao napustiti IDS i osnovati IDF, odnosno put u lako političko umiranje.
Prema svemu navedenom jasno je da frakcije u hrvatskim političkim strankama ne funkcioniraju zato što oni koji drukčije misle ne čine to zato da bi (i eventualnim osnivanjem frakcije) pomogli svojoj stranci bistrenjem njene politike i programa ili radeći pritisak zbog korigiranja pogrešaka nego da bi pomogli sebi, odnosno svojoj taštini i želji za osvajanjem vlasti u stranci. Čak i ako bi se i kada netko pojavio s takvim dobrohotnim namjerama (možda je Canjuga baš to), oni na vrhu stranke sumnjičavo bi ga odbacili kao opasnu konkurenciju. Sve to samo pokazuje da je stranački život na razini razmišljanja »bolje spriječiti nego liječiti« s jedne strane i grabeži za vlašću s druge. Hoće li nas HDZ i njegov odnos prema Canjugi demantirati? Hoće li nas SDP demantirati? Kamo sreće, ali u to je teško povjerovati.