Ponovno se digla jedna političko - medijska magla. Na jednoj je strani predsjednik Mesić, koji je prozvao neke članove obitelji Tuđman za korištenje privilegija i prisvajanje nekih tvrtki i zaklada, o čemu se navodno vodi istraga, a na drugoj sama obitelj Tuđman, koja se upinje dokazati da nema ništa sa nezakonitim bogaćenjem, obrušavajući se pritom na Mesića i njegovu “harangu” protiv njih.

Kada je riječ o poštivanju zakona, ako nam je naravno doista stalo do promicanja vladavine prava, valja danas u Hrvatskoj biti oprezan i precizan. Ni na koga ne treba “baciti kamen” bez valjanih i čvrstih dokaza. Stvarati klimu “lova na Ijude” u jednom prilično uzavrelom gospodarskom i socijalnom stanju. Ako dakle, u Državnom odvjetništvu tvrde da protiv nikoga iz obitelji Tuđman nije podnesena kaznena prijava, onda bi svatko, a pogotovo predsjednik države trebao biti suzdržaniji u javnim istupima. Barem dotle dok ono što je i on pročitao u medijima, a što je naveo kao podlogu svojoj izjavi, ne bude eventualno pretočeno u nešto pravno opipljivije.

No, kada je “afera” već buknula, vrlo brzo je podignuta magla koja nas odvlači od biti stvari. U prvi plan je iskočila stvarna ili napumpana netrpeljivost Mesića i obitelji Tuđman, pažnja javnosti isključivo se usmjerava na utvrđivanje je li se obitelj prvog hrvatskog demokratski izabranog predsjednika ponašala zakonito ili ne. Naravno, kako za sada nema dokaza o nezakonitom postupanju bilo koga od Tuđmanovih, medijska bi prednost trebala biti na njihovoj strani javnost bi trebala steći dojam da je Mesić neozbiljan, zločest i osvetnički raspoložen.

Ali, kada se skine koprena sa tog “slučaja”, kada se pokuša rastjerati magla, ostaje činjenica da svi Tuđmanovi žive bolje nego prije 1990. godine, da su imali novca za bunde dok je većina stanovništva rapidno siromašila, da je pokojni predsjednik primao honorare za svoja djela koji zvuče fantastično za svakoga onoga u Hrvatskoj koji se bavi pisanjem bilo koje vrste, da su članovi obitelji Tuđman od MORH-a dobivali prostor u najam kada to drugim hrvatskim poduzetnicima nije baš bilo dostupno... Dakle, s druge strane zakonitosti poslovanja, pa čak i snishodljivosti onih koji su podilazili Tuđmanovima da bi sebi podigli rejting u strukturama moći i vlasti, postavlja se pitanje razlike unosa i iznosa bogatstva obitelji nakon destogodišnje vladavine Franje Tuđmana, i to u jednoj siromašnoj i napaćenoj zemlji. To je već područje morala, pa bi članovi obitelji Tuđman i o tome trebali povesti računa kada brane od “nemoralnih osoba koje ih napadaju”.