Kad smo u kuloarima Međunarodne konferencije evropskih, balkanskih, ruskih i kaspijskih naftaša, koja se na najvišoj ministarskoj i poslovnoj razini 15. lipnja, pod pokroviteljstvom Evropske unije, održavala u Zagrebu, imali priliku čuti kako je dogovorom o novoj naftovodnoj mreži na potezu Constanza-Trst, s vezama za omišaljsku luku i odvojkom Delnice Trst, praktično odlučena i sudbina srbijanskoga diktatora i balkanskog krvnika Miloševića, u prvi nam se mah učinilo da je riječ o procjeni koja još nema i sva krunska politička i sigurnosna uporišta. No, nakon nekih dodatnih informacija, u “Novom listu” objavili smo tekst pod naslovom “Miloševića će za stotinjak dana eliminirati naftovod Constanza-Omišalj Trst”! Otad je prošlo 80 dana, ali s kakvim međusaldom?

Bilo to slučajno ili ne, svejedno, nepuna četiri tjedna nakon zagrebačkog skupa vodećih euro-naftaša, Milošević je lansirao odluku o novim izborima u SRJ, kojima je (da li već panično) zamislio osigurati svoju vlast “i za 21. stoljeće”, zakazavši ih za 24. rujna - u roku od nepunih sto dana nakon spomenuta skupa u Zagrebu. Mjesec dana kasnije srbijanska policija hvata skupinu KFOR-ovih vojnika, pod sumnjom da su pripremali atentat na Miloševića, a u približno isto vrijeme ruski predsjednik Putin na sastanku Grupe osam najrazvijenijih zemalja plus Rusije izjavljuje da mu Miloševićeva politika nije po volji. Još kao premijer, prisjetimo se, Putinov glavni posao bio je ruski udar na Čečeniju, a zapravo potiskivanje čečenskih snaga s trase naftovoda, što preko Čečenije povezuje Kaspijsko jezero i Crno more.

Na posljetku, sa svih se strana, u globalnoj i regionalnoj politici čini sve da se Crnu Goru odvoji od Srbije, pa tako i sama Đukanovićeva vlast ističe da Crna Gora neće sudjelovati na tim Miloševićevim izborima, u čemu im potporu daje i posebni izaslanik američkog Kongresa Bob Dole, ali i William Montgomery, donedavni američki veleposlanik u Hrvatskoj, a odnedavno šef Ureda za odnose sa SRJ u Budimpešti (čiji novi posao mnogi analitičari vide usmjeren, kratkoročno, samo rušenju Miloševića i širenju NATO kišobrana na Srbiju).

Per saldo, idućih dana slijede višednevni vojni manevri NATO-snaga u Rumunjskoj, koji će trajati do početka izbora u Srbiji, nakon kojih se priprema i kraća vojna vježba NATO-a s Hrvatskom vojskom, u sklopu Partnerstva za mir. Istodobno se vojno, navodno, priprema i Vojska Jugoslavije “za povratak na Kosovo”, kamo je u predizbornim danima nakanio i sam Milošević, i gdje ga, kažu, spremno već čekaju momci iz KFOR-a, kako bi ga odmah prebacili u Haag.

Zbog ratnih zločina u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini i na Kosovu on mora pred Haški sud milom ili silom, ali najvjerojatnije mnogima bi (i na Zapadu) bilo još draže ili da u idućim tjednima sam sebi presudi, ili da postane i sam žrtvom terora, kojem je u Srbiji udario snažan osobni pečat. No, dok Haški sud može strpljivo čekati na Miloševića, nova mreža naftovoda i plinovoda, te krupni interesi energetike - ne mogu.

Tu žurbu na svojevrstan način olakšavaju interesi ruskog energetskog lobija, koji su sada više zainteresirani za biznis, nego za rat, pa su spremni odreći se i Miloševića, u zamjenu za sigurne trase naftovoda i plinovoda iz ruskih nalazišta, preko Vojvodine i Hrvatske, za srednju i zapadnu Evropu, a preko tankerske luke u Omišlju, i prema širem, svjetskom tržištu. U tom kontekstu je Miloševićeva “kineska veza” slaba zamjena za donedavne “čvrste strateške spone” s “prvom zemljom socijalizma”, ili - malo poslije - s “velikom, pravoslavnom Rusijom”.

Kakve posljedice za gospodarski razvoj i za povezivanje s Evropskom unijom, ti skori, kontroverzni izbori u Srbiji, mogu imati za Hrvatsku?

U najmanje vjerojatnom slučaju - da to budu slobodni i pošteni izbori - Milošević će najvjerojatnije izgubiti vlast, čime bi se odškrinula vrata za demokratizaciju Srbije, i za postupnu, ali potpunu normalizaciju političkih i gospodarskih odnosa na relaciji Zagreb-Beograd-Sarajevo. Bio bi to povoIjan okvir za mnoge velike poslove u široj regiji, za otvaranja tržišta i za uspješno rješavanje humanitarnih i socijalnih posljedica srbijanske agresije.

U tom bi istom okviru već potkraj rujna krenule ključne predradnje na izgradnji cjelovita naftovodnog sustava na potezu Constanza-Krk Trst, a potkraj listopada i pregovori o sklapanju Sporazuma o stabilnosti i pridruživanju između Hrvatske i EU. Istodobno bi Hrvatska i formalno, i praktično nastavila svoj gospodarski razvoj kao nova članica Svjetske trgovinske organizacije, a ubrzale bi se i diplomatske rane trgovine i na Balkanu i u Srednjoj Evropi (CEFTA), kao što bi se ubrzala i privatizacija niza preostalih državnih i javnih poduzeća u Hrvatskoj, ali uz znatno više cijene. Snažnijim ulaskom stranog kapitala dinamizirao bi se i privredni rast sve do godišnjih stopa od osam-devet posto, čime bi se današnje polemike na tu temu više nego - zaboravile.

U vjerojatnijem slučaju - da to budu izbori na poznati Miloševićev način - Milošević će ostati na vlasti sve dok ga s nje ne obori nova, već nategnuta omča zapadnih sankcija u kombinaciji s dramatičnom unutarnjom krizom. U tom bi slučaju, sve dok on bude predsjednik te SRJ, Hrvatska doista bila “talac Srbije”, i u gospodarskom, i u sigurnosnom smislu. No, u toj je varijanti posve izgledno nasilno svrgavanje Miloševića, nakon kojeg bi uz međunarodnu potporu neka nova Srbija, poput ostalih zemalja u regiji, mogla računati na vrata Evropske unije, a još prije na vrata NATO-a.

Bit će to ne samo prvi, nego - valjda - i zadnji put u povijesti, da tempo gospodarskih promjena i stope rasta u Hrvatskoj ovise o sudbini jednog diktatora i o izborima u susjednoj Srbiji.