Da je ministar Crkvenac član Nadzornog odbora dioničkog društva Hrvatskih telekomunikacija, dobronamjernim analitičarima ekonomske politike Račanove vlade još je donekle razumljivo. Kad se stisnu zubi i potisne bijes, može se prihvatiti i to da je ministrica Župan-Rusković članica Upravnog vijeća Nacionalnog parka Plitvička jezera, a okorjele pesimiste u najdubljoj rezignaciji neće začuditi ni podatak da je ministar Pankretić član NO-a Ine-Naftne industrije niti da je ministar Fižulić član NO-a Croatia osiguranja ili Jadranskog naftovoda.

No, vijest da su ministar policije Lučin i već spomenuta ministrica turizma postali članovi Nadzornog odbora ACI-ja, lanca jadranskih marina, prelila bi čak i bazen strpljenja olimpijskih dimenzija. Ina, HŽ, RH-Alan, Jadrolinija, HT brojne Croatije... poduzeća su koja privatizaciju čekaju kao državne okamine ili poslovni pothvati u čiju je glavnicu od početka uložen državni kapital, nerijetko i kao tvrtke koje svoju poslovnu egzistenciju mogu zahvaliti samo infuzijama proračunskog novca. Utoliko je dopustivo da neke imaginarne javne interese u njima nadziru, čuvaju i brane ministri, župani ili neki drugi predstavnici državne vlasti.

Ako je to ekonomska doktrina na djelu u Hrvatskoj ako su ministri izvršni direktori (koji imenuju neposredne ravnatelje) i bogatih, uspješnih, komercijalnih i fantastično tržišno pozicioniranih profitabilnih tvrtki? Je li to marksizam? Lenjinizam? Državni kapitalizam? Koji je motiv premijera Račana da svojim ministrima povjeri upravljanje tvrtkom u kojoj su oni obični diletanti i što može izbrisati sramotu Pave Župan-Rusković ili Šime Lučina da će zasjesti u stolice koje su donedavna grijali Vladimir Zagorac, Vesna Škare-Ožbolt ili Ljerka Mintas-Hodak?

Kako je moguće da niti danas, usprkos svim predizbornim i inim političkim deklaracijama, nije privatizirana kompanija koja je kao privatna poslovala još potkraj osamdesetih godina, u crno doba mračnoga komunizma? Zar i Račanovi ministri hvataju pozicije s kojih bi mogli zlorabiti jednu od najbogatijih hrvatskih tvrtki - baš kao što je to pokušavala obitelj pokojnog predsjednika Tuđmana?

Ali, bilo je to u trenutku kad su mediji trebali politički opravdati prvo ravnopravno inozemno ulaganje u bivšoj Jugoslaviji, svojevrsni povratak kapitalizmu, krupne ustavne i zakonske promjene koje je najavila investicija talijanske Grupe Ligresti u ACI od 41,5 milijuna njemačkih maraka. Od tada se o ACI ju u Hrvatskoj govori isključivo kao o golemom gubitašu i dužniku, samo da bi se lakše prikrilo nevjerojatne zloupotrebe koje je u njemu provodila HDZ-ova vlast.

Pretvaranjem nepostojećih potraživanja u ulog, a potom i fiktivnom dokapitalizacijom, ACI je početkom devedesetih prenesen pod kontrolu Ine, a zatim mu je za direktora postavljen stanoviti gospodin čija je jedina kvalifikacija bila da je do tada obnašao dužnost direktora poduzeća Netel (to je kratica imena Nevenka Tuđman) i da je bio poslovni partner predsjednikove kćeri. Kad su talijanski ulagači prosvjedovali da je za imenovanje direktora potrebna i njihova suglasnost, Ina ih je po kratkom postupku isplatila: prvo privatno ulaganje u bivšoj Jugoslaviji postalo je tako i prvo nacionalizirano u novoj Hrvatskoj.

Čarter brodove za koje je Nikica Valentić na čelu Ine, pa samim time i ACI-ja, platio 600.000 maraka spomenuti je direktor Netela prodao za 200.000 maraka, a maskerada je okončana tako da je Ina vratila ACI-jeve dionice Fondu za privatizaciju i izbrisala sva svoja fiktivna potraživanja kojim je dotad teretila ACI. U tom procesu neiscrpno bogatom zločinačkom kombinatorikom nisu izigrani i odbačeni samo rani inozemni manjinski ulagači, gaće su na štapu odnijeli i bivši vlasnici zemljišta na kojem su marine sagrađene, a svoja dioničarska prava uzaludno traže i zaposleni.

ACi, koji vrijedi nekoliko stotina milijuna maraka, s lakoćom bi mogao bi privući još 100 ili 200 milijuna maraka dokapitalizacije za gradnju još barem desetak novih marina. Tako je barem bilo 1988. kad je Ante Marković, uz ACI, inozemnim investitorima ponudio čak 19 hrvatskih turističkih projekata za ulaganje ukupno 294 milijuna dolara. Raspad Jugoslavije te je planove prekinuo. Danas se, međutim, nameće pitanje - a koliko je turističkih projekata inozemnim i domaćim privatnim ulagačima ponudila Račanova vlada?