Ivica Račan pažljivo smišlja svaku svoju javnu izjavu, ali mu se ipak rijetko omakne tako jezgrovita, efektna i optimistična rečenica, kao što je ona koju je izgovorio poslije neočekivanih zadarskih uhićenja. “U ovoj zemlji će se dobro osjećati oni koji rade, a loše oni koji su odgovorni za pljačku i ratni zločin” - zaključio je optimistički konačno ohrabreni Premijer. Toliko za one koji su ovoj Vladi stalno prigovarali neučinkovitost, neodlučnost, neznanje i nesnalaženje, u prvom redu kod kuće, ali i u redovima inozemnih promatrača, u simboličnoj potvrdi da i Hrvatska može biti pravna država koja je spremna da i u tako mračnim i mučnim slučajevima, kao što je bio zločin u Ahmićima, konačnu potvrdi svoju političku, demokratsku i institucionalnu katarzu. Uz dobrodošlu Premijerovu i Predsjednikovu ogradu da nitko nije kriv sve dok mu se to ne dokaže pravoćnom sudskom presudom, ali u znaku velikog olakšanja što je ova višestruko osporena “Lučinova policija” ipak postigla jedan veliki uspjeh, koji može biti osobito važan i za žalbeni postupak u slučaju Blaškić i dodatne pregovore koje ovih dana u Haagu vode članovi Vlade.

Pa i u obrani međunarodnog ugleda, i u napetim koalicijskim pregovorima sa HSLSom, u kojima i odnos prema Haagu, postaje svojevrsna granična linija u prijeporu između politički sukobljenih strana, u čijim je pomiješanim redovima, ponekad teško odrediti, tko pripada vlasti, a tko čini oporbu. Tako Budiša vrlo kritički govori o apsolutnom načelu objektivne zapovjedne odgovornosti, a od samog početka Blaškićevog slučaja, tvrdi kako se radi o potpuno nevinom čovjeku, dok bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić otvoreno poručuje kako je već do sada trebalo pokazati mnogo više odlučnosti u obračunu sa ekstremizmom, kako u međunarodnim odnosima Zagreb ne bi ugozila obnova starog političkog opreza, oklijevanje u izravnim ulaganjima i zazor u potpori međunarodnih integracija.

U tim višestruko isprepletenim političkim odnosima, Tomac je postavio neka neugodna, a ipak neizbježna pitanja o svekupnoj politici Haaga, a Ivan Ninić izravno prozvao ministra Lučina zbog toga što se “oslonio na staru hadezeovsku policijsku garnituru”, pa su se tako i u SDP-u javili stranački uglednici, koji su s jedne strane ovu vlast i Vladu optuživali zbog općenito “zapostavljene detuđmanizacije”, a sadruge zbog nedostatne zaštite ukupnih interesa, od vječite priče o ovakvoj ili onakvoj suradnji sa Haagom, do novih razočaranja zbog iznevjerenih sporazuma o povratku hrvatskih bosanskih izbjeglica. U svemu tome, Predsjednik Republike je opetovano dokazivao svoju izravnu odlučnost, pa je tako premijer Ivica Račan morao vrlo strpljivo stiskati zube u stalnim sudarima sa zagovornicima “revolucionarne pravde”, kako bi sada konačno dočekao onu prevažnu potvrdu toga da svojedobno ipak nije govorio napamet obećavajući da će se Hrvatska otvoreno suočiti s ratnim zločinima, pronaći nove dokumente, svjedoke i ljude, koji će pomoći Tihomiru Blaškiću, dok će u nadmetanjima sa Haagom, ipak sačuvati pravo da prva pregleda sve važne vojne dokumente, a vlastite krivce procesuira na vlastitom tlu.

Bivša vlast i Vlada nisu znali, htjeli i mogli izvući presudne pouke iz procesa jasenovačkom zapovjedniku Dinku Šakiću, kao da su i sami bili zatečeni činjenicom da niti maksimalna presuda nije izazvala nekakve masovne nemire, a Hrvatska nije bila “zauvijek otpisana” kao fašistička država, samo zbog toga što je osudila jednog ustašu. Šakić je osuđen, a cijeli proces ostao mrtvim političkim i diplomatskim kapitalom, dok bi proces zločincima iz Ahmića (čiju krivnju tek treba dokazati), mogao postati presudan i u odnosima sa BiH, i u potvrdi nove pravne države, one u kojoj se neće žrtvovati vlastiti generali, kao u slučaju Blaškić, a skrivati izravni počinitelji, u onom nezakonitom braku između osvajačke politike i tajne policije, koje ruke pod ruku, vrlo skladno, uživaju u ulozi zločinačkih jataka.

Tako bi tek sa konačnim pročišćenjem u slučaju Ahmići, pametna politika mogla iskoristiti potvrdu da je i Clinton sve odlučniji u tome da se uhiti Radovan Karadžić, a Carla del Ponte sve nepomirljivija u osudama Slobodana Miloševića. I u najtvrdokornijim bošnjačkim krugovima znaju da će ipak doći vrijeme kada će se bez zazora ispitati uloga Petog korpusa BiH u zločinima koji su počinjeni u znaku “Oluje”, dok su na Kosovu počela prva iskapanja na mjestima gdje se i kosovske Albancejavno optužuje za zločin etničkog čišćenja. A u vrlo neizvjesnom iščekivanju beogradskih predsjedničkih izbora, i mnogi zapadni analitičari već sada tvrde da se “umjerenom nacionalisti”, Vojislavu Koštunici, koji ne želi izručiti Miloševića, a pljuje po Haagu, previše oprašta unaprijed, baš kao što se opraštalo i Miloradu Dodiku, koji je uvijek bio spreman baš sve potpisati, a malo što ostvariti, kao što se to ovih dana moglo čuti na vrlo otužnoj raspravi o nesretnoj sudbnii hrvatskih bosanskih izbjeglica, Banjalučana i Posavljaka.

Službeni Zagreb bi trebao mnogo bolje iskoristiti činjenicu da je UNCHR pohvalio Hrvatsku zbog nove politike prema srpskim izbjeglicama, a State Department istakao vjerske slobode koje promiče ova “ljevičarska vlada”, kako bi i u Sarajevu, i u Banjoj Luci, i oni drugi potvrdili istu vrstu dosljednosti. U svemu tome osobitu priču u priči čini priznanje zadarske policije da je u ovom slučaju “rad MUP-a svakodnevno bio otežan postupcima pojedinaca iz državnih tijela”, kao prvi službeni dokaz da je cijela Hrvatska - pretežito na lokalnom nivou, a možda poglavito u Zadru - još premrežena onim najpogubnijim izdanjem hadezeovštine, pa se čini da priče o “detuđmanizaciji” još ni izdaleka nisu potpuno iscrpljene.