Hrvatska ne može pobjeći od istine o sebi: Put u sudnicu »našim dečkima« koji su vojevali protiv »Bizantinaca«

TOMISLAV JAKIĆ

U emisiji HTV koju će mnogi možda ocijeniti antologijskom, pri čemu HTV za to jedva da ima neke zasluge, a u kojoj se raspravljalo o »Hrvatskoj poslije ubojstva Milana Levara«, bilo je više nego zanimljivo pratiti kako se usamljeni predstavnik donedavno vladajuće stranke (HDZ), ostavljen u toj prilici »na cjedilu« od nekih sudionika emisije koji bi mu takoreći još jučer zdušno pružali snažnu podršku, upravo očajnički trudio pobjeći od istine.
U situaciji kada su dvoje novinara i dvojica odvjetnika, očito jedini u studiju koji nisu osjećali potrebu da imaju bilo kakve ograde ili rezerve, navodili zastrašujuće podatke o broju spaljenih kuća i ubijenih ljudi poslije operacije »Oluja« i o likvidacijama »nepoćudnih« u pojedinim gradovima u Hrvatskoj u prvim godinama HDZ-ova režima (a to se sve prvi puta čulo u programu HTV-a), predstavnik stranke koja je doista suvereno (u pravom, a u ovom slučaju i negativnom smislu te riječi) vladala Hrvatskom gotovo puno desetljeće, nije imao nikakvog drugog argumenta, osim da uporno ponavlja optužujuće intoniranu primjedbu: »A vi biste baš jako željeli da je u Hrvatskoj bilo ratnih zločina!«
Nije, naravno, stvar u tome da bi bilo tko želio da je u Hrvatskoj bilo ratnih zločina. Stvar je naprosto u tome da je ratnih zločina (govorimo o onima što su počinjeni na hrvatskoj strani) doista bilo i da je HDZ, što je iz pozicije te stranke i njene uloge u prošlim godinama savršeno razumljivo, te zločine doista skrivao, etiketirajući svakoga tko bi se usudio o njima progovoriti kao neprijatelja Hrvatske i izdajicu.
Pa, ako je, dakle, ratnih zločina bilo (kako je, još i danas kondicionirajući, govorio predstavnik najjače stranke vladajuće koalicije u spomenutoj emisiji), onda se hrvatska javnost napokon s time mora suočiti.
Ne zato da bi hrvatski narod na sebe navalio teret kolektivne krivnje (kako nas uporno pokušavaju uvjeriti protivnici suradnje s Haaškim sudom), nego upravo suprotno: da bi individualiziranjem krivnje, pri čemu se ne smije i ne može bježati ni od tzv. zapovjedne odgovornosti niti od odgovornosti pojedinih institucija, odnosno organizacija, bila izbjegnuta svaka mogućnost konstruiranja priče o kolektivnoj odgovornosti (i krivnji).
Pitanje svih pitanja u ovom trenutku glasi: kako to ostvariti? Kako, naime, senzibilizirati javnost koja je do jučer, iz ratom uvjetovanih, ratnom propagandom poticanih, a time i makar dijelom shvatljivih razloga, bila otvorena za antisrpsku harangu i za parole: »Svi su oni isti« i »Nikada više s njima«, da prihvati najprije potrebu priznati da je i među »našima« bilo ratnih zločinaca, a potom da je nezaobilazno otvoriti put i sudskim procesima i presudama »našim dečkima«, koji su vojevali protiv »Bizantinaca«.
Jer, rijetki su oni, govorimo o ljudima koji doista nisu znali, ili su pak odabrali da ne znaju, koji će bilo priznati da su bili zavedeni, bilo da su svjesno zatvarali oči pred istinom, makar im je bila dostupna.
U prošlom desetljeću mediji su bili manje-više podijeljeni na one koji su bili pod kontrolom režima, pa su time bili i bezrezervno na njegovoj strani, govoreći nerijetko i o onome što se nije dogodilo, a šuteći još češće o onome što se dogodilo, te na one koji su toj kontroli uspijevali izbjeći.
Kampanja protiv nezavisnih, slobodnih medija što ih se izjednačava sa stranim plaćenicima (nismo valjda već zaboravili »hulje«, »prodane duše« i one koji primaju »Judine škude da bi blatili Hrvatsku«?), dovela je do toga da su oni koji su podržavali režim ili su bili uvjereni da ga kao »dobri Hrvati« moraju podržavati bili spremni prihvatiti kao »svetu istinu« sve što su im servirali kontrolirani mediji, a istinu koju su im nudili nezavisni mediji odbacivali su kao rezultat prljavih poslova onih koji »ne vole Hrvatsku« i »mrze sve hrvatsko«.
I kako da sada priznaju (makar i sebi samima) da su nerijetko vjerovali u laž, a često odbacivali istinu? Ili: kako da oni koji su bili u prilici da saznaju istinu, jer su na primjer bili u strukturama vlasti ili njima bliski, priznaju da nisu htjeli čuti ono o čemu se u pola glasa govorilo i na ulici, da nisu htjeli shvatiti ono o čemu su govorile predstavke ponekih očajnih građana koji su im se obraćali, da su - grubo rečeno - izabrali da ne znaju istinu? Jer, ako (i kada) priznaju, makar i sebi samima, bit će, mada i samo u svojim očima, krivi što su se dali prevariti, odnosno što nisu htjeli vidjeti ono što su mogli, da ne kažemo: morali vidjeti? A sve se svodi na to kako navesti ljude da počnu na stvari drukčije gledati, odnosno kako osloboditi Hrvatsku i njenu javnost od okova šovinističke propagande koja je, u službi politike, gotovo deset godina agresivno »trubila« da smo (samo) »mi« dobri, a da su (samo) »oni« loši. Jedan od sudionika spomenute emisije HTV-a ponudio je odgovor u jednoj riječi: detuđmanizacija.
Pojam nije u opticaju od jučer. Detuđmanizacija - rekli bismo - znači, ili bi morala značiti, u prvom redu - otvaranje očiju, dakle, suočavanje s istinom, jer sve više postaje jasno da je razdoblje vladavine Franje Tuđmana i njegove stranke bilo razdoblje vladavine laži.
Lagalo se o stanju u zemlji, o propadanju gospodarstva, o privatizaciji, o međunarodnoj zajednici, o nevladinim organizacijama, o ratu, o onome što se, svjesno i sustavno, radilo pod plaštem rata, o ulozi ovog ili onog - bivšeg ili aktualnog - političara, o povijesti (o njoj osobito!). Stvarala se euforična atmosfera nacionalnog samozadovoljstva i samozaljubljenosti, kao i nacionalne isključivosti, praćena mirenjem i s međunarodnom izolacijom i sa siromaštvom (najvećeg broja građana, vladajućih - nikako), ako je to cijena ostvarenja projekta etnički očišćene Hrvatske koja će u najmanju ruku otvoreno koketirati s ustaštvom.
Od toga se sada valja »odlijepiti«. Sada valja progovoriti. Da se zbog šutnje, da parafraziramo predsjednika Stjepana Mesića, ne bi ponovio »gospićki slučaj«.
Odnos prema ratnim zločinima (i zločincima) tek je početak suočavanja (bolnog, ali neizbježnog) s istinom od koje se neće moći pobjeći ma kako je se neki s razlogom bojali. Postoje dokumenti, postoje svjedoci. Niti se sve dokumente može uništiti niti se sve svjedoke može ubiti. Kad bi to bilo moguće, bilo bi moguće ubiti istinu. A to još nikome nije pošlo za rukom.