»Moguće je da u Hrvatskoj bude još takvih ubojstava (poput atentata na Levara - op. aut.), ako se nastavi kriminalizacija HDZ-a kao cjeline i ako se stvara atmosfera javnog pogroma i linča. Naime, ako bilteni nove vlasti Globus i Nacional nastave širiti tu mržnju prema HDZ-u, onda se može dogoditi i još gorih stvari. Nastavi li se s duhovnim terorizmom, može lako doći i do pravih ubojstava i politički intoniranog nasilja.« Tim je riječima Vladimir Šeks, vođa HDZ-ove parlamentarne frakcije, na neobičan način, ne anonimnim telefonskim pozivom policiji, već javno, u dnevnom biltenu obavještajnoga podzemlja, preuzeo odgovornost za terorističko ubojstvo Milana Levara, a implicite i za ubojstva koja su mu prethodila.

Vođa protudemokratske organizacije, kao što vidimo, ne staje na tome, nego prijeti daljnjim zaoštravanjem nasilja. Ta Šeksova izjava neugodno je razočaranje, ne zato što dolazi od »dužnosnika« HDZ-a, već zato što je ne bismo očekivali od njega. Osim Mate Granića, političara koji je iz »predživota« donio marljivost znanstvenika i egzekutivnu efikasnost liječnika kliničara, a baveći se politikom stekao diplomatsku rutinu, šlif i međunarodne veze, Šeks se činio jedinim među onima što su ovogodišnje izbore dočekali u HDZ-u, za koga izborni slom Tuđmanova autoritarizma neće značiti i kraj političke karijere. Granić se vrlo brzo odvojio od ostataka protudemokratskoga pokreta, a njegove spomenute odlike, uz image dobrohotna i nasmijana »Očenašeka«, pokazale su se dostatnima za utemeljenje moderne i demokratske konzervativne stranke.

Kao ni Granića, ni Šeksa dosad nismo doživljavali kao dio onoga što je Granić nazvao »obavještajnim podzemljem«. Šeks je solidno obrazovan pravnik, koji je u 10 godina parlamentarnoga iskustva postao jednim od najboljih hrvatskih proceduralista. Njegovo je »steklištvo« izgledalo donekle glumljeno. Činilo se da je, kao vješt političar, otkrio »nišu« u koju se najkomotnije može smjestiti, jer su njegov predživot, obilježen nerazjašnjenim »dubinskim vezama«, ali ne i nacionalnom isključivošću, kakvu iskazuje posljednjih godina, te nekadašnji angažman u zaštiti ljudskih prava u suprotnosti s njegovom parlamentarnom retorikom. Šeks, međutim, sada otvoreno govori onako kako predvodnici obavještajnoga podzemlja nikad ne bi javno govorili. Iako u istom tekstu ponosno ističe da predvodi skupinu od čak 43 parlamentarna zastupnika, izgleda da mu je i samom jasno da je odabirom političke platforme suprotstavljanja konsenzusu demokratske većine, znanje, kojime on raspolaže, postalo nebitnim za stranku, a politički je stil urotničke organizacije jedini način stjecanja političkog utjecaja.

Budući da po obrascu političkog djelovanja nije urotnički organizator, već svoje ciljeve ostvaruje verbalno, očito je upravo njemu u organizaciji pripala obveza javno izgovoriti prijetnju što je drugi ostvaruju. Žalosni nam »Sova« jasno potvrđuje ono što smo znali i prije, a to je da organizacija kojoj pripada nije politička stranka i da ne udovoljava čak ni onim trima rečenicama što ih loš tekst hrvatskoga Ustava posvećuje pitanju stranačkog organiziranja. HDZ je pokret koji državu ne doživljava kao »okvir svoga djelovanja«, već ju je, kao »organizacija vlasti«, tretirao instrumentalno, kao sredstvo ostvarivanja posebnih interesa svojih pripadnika. Granice države nisu granice djelovanja njihove organizacije, pa možemo reći da HDZ ne poštuje ni glupu ustavnu odredbu o tome da se »stranke ustrojavaju po teritorijalnom načelu«. Ustav kaže da »nije dopušten rad političke stranke koja svojim programom ili djelovanjem nasilno ugrožava demokratski ustavni poredak, neovisnost, jedinstvenost i teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske«. Šeks je, međutim, svojom izjavom jasno pokazao što u antidemokratskom pokretu misle o »demokratskom ustavnom poretku«, a svojim odnosom prema susjednoj državi i nastojanjem da nacionalne granice bar malo pomaknu na štetu BiH, u Tuđmanovoj su sljedbi odavno nedvosmisleno ugrožavali »teritorijalnu cjelovitost RH«: »Bečki dječačić« nedavno je teatralno zamjerao prst u zraku premijeru kojega naš »Sova« naziva »učenikom Rankovića, Staljina i Tita«. Šeks, međutim, s naslovnice dnevnoga Imperijala nesputano prijeti ne samo kažiprstom nego i riječima koje bi u svakom stabilnom demokratskom poretku državnome tužitelju dale povoda za djelovanje.

Neki Zadnik, što ga antidemokratski pokret smatra privremenom zamjenom »pravnih bardova«, kakvi su bili Željko Olujić, neki Živković, pa i sam Šeks, naravno, nešto takvo neće učiniti. Na žalost, predsjednik Mesić, koji se inače iskazao kao odgovoran zaštitnik demokratskih institucija i procesa, već je najavio da »nitko ne kriminalizira HDZ«, dakle, da neće iskoristiti pravo što mu ga daje Ustavni zakon o Ustavnom sudu i od ustavnih sudaca zatražiti da konstatiraju protuustavnost djelovanja HDZ-a i zabrane ga. To, sasvim sigurno, neće uraditi ni Sabor, ni Vlada niti pučki pravobranitelj, što znači da prijetnja koju Šeks javno izriče ostaje legitimnom parlamentarnom političkom platformom. Zabrana djelovanja HDZ-a ne bi značila gubitak zastupničkih mandata onih koji su na njihovim listama izabrani u Sabor, već bi raspuštanjem njihova kluba poneki zastupnik, koji nije apriorno neprijateljski prema demokratskoj većini (Jarnjak, Pavletić ili Canjuga, koliko god ovo zadnje smiješno zvučalo), bio oslobođen obveze prema protudemokratskoj organizaciji i dobio bi mogućnost samostalnoga političkog djelovanja, pa i formiranja nove parlamentarne frakcije i, zašto ne, stranke što bi mogla djelovati u demokratskom političkom reljefu.

Raspustila bi se, međutim, organizacija koja još koordinira opstrukciju demokratske većine u javnoj upravi i represivnim aparatima, njihova bi golema imovina bila vraćena državi, a nakon što dio njihovih sadašnjih zastupnika bude procesiran i ode onamo gdje im je mjesto, organizacija ih ne bi mogla nadomjestiti drugima. Da je do zabrane protudemokratske organizacije kojim slučajem već došlo, nije isključeno da bi pravno obrazovanje i proceduralističke sposobnosti vještu političaru, kakav je Vladimir Šeks, osigurali procvat, možda čak onakav kakvog doživljava Mate Granić, kojega, otkad se oslobodio HDZ-ovih stega, vidimo kao simpatična, nasmijana političara, razložna demokrata kritična prema Vladi, ali ne po svaku cijenu.