Stroži carinski režim na granici ili, za puk razumljivije, ograničenje unosa u zemlju više od jednog kilograma ili litre kave, deterdženta, šećera, ulja, mlijeka, voća i voćnih prerađevina te mesa i mesnih prerađevina, može imati dva razloga. Dakle, punjenje državnog proračuna ili zaštitu domaće proizvodnje i domaćih proizvoda. U protivnom ne bi imalo svrhu. A je li baš tako, hoće li efekti biti postignuti?

Ako je, pak, namjera zaštititi domaću proizvodnju znači da je država opet zakazala pa traži načina kako da se izvadi. Naime, očito je da nema adekvatne stimulacije poljoprivredne proizvodnje koja bi u startu cijenu tih proizvoda učinila konkurentnom onima stranog podrijetla. Kada se na to nadovežu sposobnost uvoznika, koji lako pronadu jeftinu (i od države stimuliranu) robu u inozemstvu i porezi, eto situacije koju nikakva carina ne može spasiti. Umjesto domaćih proizvoda i dalje ćemo u našim trgovinama uglavnom kupovati jeftiniju svjetsku robu.

U trenutku kada su na labaviji carinski režim na granici počeli reagirati hrvatski i strani poduzetnici, otvarajući mreže diskonta koji su prepolovili odlaske u “špeceraj” u inozemstvo, stiglo je crveno carinsko svjetlo koje će vjerojatno spriječiti daljnje spuštanje cijena. A da, naravno, istovremeno nemamo garancija kako će na svoje doći domaći proizvodači pa da “kupujući hrvatsko”, bez “nabrijanih” cijena, ipak postanemo svjesni kako pomažemo svekolikoj obnovi zemlje.

Bogatima je u načelu svejedno gdje kupuju. Također i to hoće Ii platiti carinu ili ne. Drukčije je sa siromašnijima, a takvih je u Hrvatskoj ipak nemjerljivo više, koji su povremenom opskrbom u inozemstvu (Italija, Austrija, Slovenija, Mađarska, Bosna i Hercegovina) kako-tako krpali svoje obiteljske proračune. Izgleda, dug je put dok se neke stvari u Hrvatskoj ne postave na svoje mjesto. Možda bi u međuvremenu trebalo početi i s carinjenjem nečije pameti. Ne bi li, naime, prije stigli do cilja.