Mjesecima se u Hrvatskoj stvara histerično političko ozračje, i mediji i vlast produciraju u javnosti strah od kaosa koji bi navodno trebala izazvati ekstremna desnica. Prije nekoliko mjeseci Žarko Puhovski i Branko Caratan među prvima su kao sajamski gataoci prorokovali krvavu jesen u režiji desnice. Od tada se širi fama: desnica postaje bauk koji ugrožava vlast, demokraciju i državu. Novi unutarnji neprijatelj ili samo jedna loša paradigma za obračune s političkim protivnicima? Fantazmagorija kaosa i nereda kao da je neurastenično obuzela hrvatski medijski i politički prostor.

Za Hrvatsku je najgora dirigirana i programirana paranoja i opća histerija zbog jednog slučaja koji treba ljudski osuditi i koji jest čin terorizma, rekao je dr. Ivan Čehok, saborski zastupnik HSLS-a. Njegova dijagnoza je točna. Protudesničarska histerija i paranoja šire se sustavno i uporno, a da nitko u svojim izmaglicama i neurotičnim pretpostavkama koje zastrašuju ljude, i uvećavaju tjeskobu, ne nudi jasne, argumentirane odgovore – tko su ti ekstremni desničari koji ugrožavaju sustav.

I Tomac je postao "desničar". Ta politička kvalifikacija, poput neke anateme lijepi se za svakoga tko se usudi proturječiti vlasti. Automatski, etiketirani postaje potencijalni neprijatelj, jedan od onih koji snuju kaos, koji pripremaju ne više vruću, nego krvavu jesen.

Postaju mračne snage ili "mračnjaci", kako piše jedan kolega, i uvodi slikovitu terminologiju za manihejsku političku stvarnost. Drugi pak komentator uvodi i sintagmu "protudemokratske urote" u Hrvatskoj, definira neprijatelja nešto sofisticiranije.

Igre eksplozivnim paradigmama se nastavljaju. Dakle, na snazi je urota, ova vlast se boji urote. Mesić se boji urote. Račan se boji urote. Tko su ti urotnici? Da nije možda "ustaška emigracija"? To bi doista bilo u skladu s povratkom u prošlost i staru retoriku. Odjednom se govori o nekom Hrvatskom revolucionarnom bratstvu, o bugojanskoj skupini, kao da se razvila neojugoslavenska propaganda koja aktivira stari dobri i uvijek udbaški razrađen obrazac o Hrvatima teroristima. Kad već ne postoji teroristička organizacija u Hrvatskoj, onda je treba izmisliti. Sve mora dobiti svoj logičan slijed.

Razumljivo, teško je naći one komentatore koji bi teoriju zavjere u ovom slučaju nazvali paranoidnom, da se tlapnjama, agresivnim političkim interpretacijama pojedinih događaja, medijskim sugestijama o "desnoj" opasnosti, sve više stvara loše raspoloženje i opsadno stanje u društvu koje bi sutra upravo moglo biti pogodno za razbuktavanje terorizma s lijevim i desnim predznakom! Tko može predvidjeti hoće li klatno frustracija krenuti ulijevo ili udesno? Nas netko sustavno dijeli po tom obrascu, i hotimično priziva zlo – konačnu i definitivnu podjelu Hrvata, vječiti sraz između izluđenog, ideologiziranog naroda.

"Obavještajno podzemlje" i "konspiracija antidemokratskog pokreta" sve su češće paradigme za svrstavanje "neprijatelja". Prema uobrazilji određenih medija i analitičara, postoji, dakle, čitav niz mračnih i podzemnih bića koja se u Hrvatskoj pripremaju za prevrat, jer oni se ne mire s 3. siječnja. Apstraktnu sistematizaciju i klasifikaciju tog polusvijeta iz mjeseca u mjesec provode "nezavisni" novinari koji su besramni apologeti bilo Mesića bilo Račana. Nekima je kolumnistički staž dobro pripravništvo za diplomaciju, dok je drugima samo fasada za "obavještajno podzemlje" vrlo prljava i vrlo inverzivna psihološko-obavještajna igra, dio scenarija specijalnog rata.

Mračni paradoks je u činjenici da pseudodemokrati pripremaju ozračje za konačne obračune, da pokušavaju zastrašiti svoje neistomišljenike, jer u produciranju straha od desnice zapravo neizravno prijete svima koje u taj tor svrstavaju, i koje kao "desničare" u vlastitom scenariju apriori optužuju kao one koji će biti odgovorni za svaki budući nered i incident! Da sve bude još mučnije, oni nemaju nijednog ozbiljnog povoda za svoje zastrašivanje osim nekoliko incidenata koje dovode u alogičnu i iracionalnu vezu. Od jednog ubojstva i terorističkog čina, stvorili su cijelu histeričnu konstrukciju, i doveli je u analogiju s ispadom bolesne osobe na nadgrobnom spomeniku i podizanjem spomen-ploče Francetiću. Nema nikakvih naznaka da je kod nas riječ o desnom terorizmu u klasičnom smislu.

Povrh svega, još ne znamo tko je ubio Levara. Međutim, to nije smetalo ni Mesiću ni Račanu da svojim izjavama još više podižu tenzije, iako bi bilo normalno da premijer i predsjednik ne prejudiciraju stvari i ne pogoduju histeriji. Došli smo na opasan rub gdje se više ne razlikuju političke fikcije od stvarnosti, uobrazilje od realnih strahova, i kad svatko može u javnosti racionalizirati svoje paranoje. Ne treba ni govoriti koliko je takvo ozračje opasno za normalnog čovjeka.