Tragični dani Gospića - započeti prije mnogo godina - u vrijeme Vlade demokratsko-nacionalnog jedinstva, i dalje ubiru svoj krvavi danak. Svakim je danom sve jasnije da gospoda iz te Vlade skrivaju u svojim ormarima i poneki skelet. Član te Vlade, u ostavci, gospodin Zdravko Tomac ne propušta dana da nam se prikaže u nekom obliku, bilo to na HTV-u, u novinama, u eteru. Samo njemu svojstvene osebujne izjave izazivaju zasluženu pozornost ponekad zgranute javnosti. Novi list od 2. rujna prenosi Tomčevu tvrdnju o Levarovom ubojstvu, da “su sve pretpostavke u igri, pa tako i ona da su tajne službe S. Miloševića na ovaj način željele destabilizirati Hrvatsku” (potcrtao L. L.). Tako važnu vijest trebali ste objaviti na prvoj strani preko šest stupaca! On se pravi da ne razumije da je u moralnom smislu svojim notornim govorom u Vukovaru amnestirao sve prošle, sadašnje i buduće hrvatske hulje koje će prijetiti, premlaćivati, silovati, klati, paliti u ime Svetog Domovinskog rata, Svete Domovine, Svete Hrvatske. Njegova odmjerena neodlučnost kod nepažljivih promatrača zna katkada ostaviti dojam staloženoga zaštitnika zbunjenih. A takvih, čini se, ima.

Sveučilišni profesor komparativne politike na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu a bivši teoretičar socijalističkog samoupravljanja, potpredsjednik SDP-a, i bivši istaknuti član komunističke nomenklature, istaknuti bivši član Vlade demokratskog jedinstva a sadašnji predsjednik Odbora za vanjsku politiku, po vlastitoj čežnji (21. je veljače dao časnu pionirsku da će 'raditi svoj posao i da se neće u drugo miješati' Novi list), uvaženi bivši predsjednik Gradske skupštine grada Zagreba i tekući potpredsjednik Zastupničkoga doma Sabora, zapaženi poraženi predsjednički kandidat, kao i zaslužni član izbornog stožera poraženog predsjedničkog kandidata, bivši stručnjak za zračne luke i sadašnji za eufemistične vikendice, autor mnogih političkih i povijesnih 'uspješnica', vazda samouvjeren no nikad uvjerljiv, principijelno neprincipijelan, svojim izjavama u Vukovaru, na HTV-u i u novinama daje naslutiti da u tom ludilu ima sistema, kao što je u Tuđmanovom sistemu vladalo ludilo. I ostavilo traga. U glavama. Nekih.

Od svojih 'briljantnih' analiza predsjedničkih izbora u siječnju i veljači, pa do najnovijih izjava, on sebe promovira u jedinoga pravovjernoga svećenika, slavonskoga Loyolu 21. stoljeća, zaštitnika nove vjere, ISTINE, za što je čak od jednog Đapića i od jednog Sanadera pohvaljen bio, i točka. Ni od koga više. Svoje brojne kritičare krsti raznim epitetima: od benignoga 'ljudi željni publiciteta' (neimenovani), preko jačega 'radikali raznih vrsta' (razni), nedemokratskoga 'političko podzemlje' (Malnar), religiozno-čobanskoga 'sveta krava' (Haški sud), te jezikom ulice 'Paragine gluposti' (Paraga, Dobroslav), dok 'najgore heretike' - one iz devetog kruga pakla - časti svojom omiljenom psovkom nazivajući ih 'revolucionarima'. Pojmovni analitičko-kritički aparat gospodina sveučilišnog profesora je na zavidnoj razini. Naravno, on zna reći da je to istrgnuto iz konteksta - ne'š ti konteksta.

Tomac utemeljuje novu eshatološku historijsku hermeneutiku na razini uvjetovanoga refleksa, zasnovanu ponajprije na strahu od istine, ali i na svakom drugom strahu, jer 'strah onemogućuje slobodno odlučivanje', (E Neumann). Tko to tamo ... preti, (Vjesnik, 6.08.2000.) u Vukovaru, svojim kozmičkim autoritetom, predstavnicima Vijeća sigurnosti UN-a, statutarno i vanstatutarno: “da kažemo gospodi iz Haškog suda da je dosta onoga što nam rade, 'da ne mogu podizati optužnice beskrajno”, a nisu podigli niti jednu! Tko to kaže, tko to laže? Pinocchio. “Ne mogu se dovoditi u pitanje naši generali, naši vojnici i naša slavna Hrvatska vojska” (?!), da li to znači da “naši generali” i “naši vojnici” ne spadaju u “našu slavnu Hrvatsku vojsku”. Slaže li se, onda, gospodin Tomac da se smiju dovoditi u pitanje i smiju odvoditi u Haag naši neslavni dimnjačari, frizerke, ribari, pekarice, profesori, novinarke? No, ako su bili dio “naše slavne Hrvatske vojske”, onda, naravno, ne smiju. “Osuđujemo ... one koji su napravili pojedinačne zločine”, no “u tom ratu Hrvati nisu činili zločine”. Logičnim zaključivanjem iz Tomčevih premisa slijedi da ćemo u Haag poslati sve zločince neHrvate.

To je dragocjen doprinos profesora komparativne politike Zdravka Tomca teoriji pravne države i ljudskih prava. Samo 78 sati trebalo je našim vojnicima da oslobode kompletnu “Krajinu”, dok NATO-u 78 dana bombardiranja Srbije nije pomoglo da se oslobodi Miloševića. Taj je teritorij nakon oslobođenja bio pod potpunim nadzorom “naše slavne Hrvatske vojske” i naših redarstvenika. Markica pak Rebić tvrdi: “...čim su bivša okupirana područja oslobođena, tamo je formirana civilna vlast i HV nije imao nikakve nadležnosti nad njima” (“Novi list”, 14. 08. 2000.) Rebić ne osporava da su na tom teritoriju počinjeni “eventualni zločini”, ali za njih ne treba prozivati vojsku. Dakle, preostaje civilna vlast, a Tomac je bio dio te vlasti. On se čak “raspitivao 1991. godine za nestale Srbe u Gospiću”. (“Novi list”, 13. travnja 2000.). “...čak smo odlazili na teren i time sami sebe dovodili u pogibelj smirujući usijane glave”. “Intervenirao je i kod samog premijera Franje Gregurića. Povratnu informaciju... dobio je nakon šest godina (!) pročitavši... interview« u novinama. Tomac ne kaže tko se krije iza epiteta “usijane glave”, ne kaže niti da li su te usijane glave počinile pojedinačne zločine, koje, nota bene, Hrvati nisu počinili. Tih pojedinačnih zločina na strogo kontroliranom teritoriju bilo je 40.000 (četrdeset tisuća), prema tvrdnji saborskog zastupnika gospodina Đukića. Nitko službeno nije demantirao tu brojku. Ne radi se o 40.000 spaljenih šibica, nego kuća, koje su prethodno ispražnjene, opljačkane, plijen odvezen u nepoznato, (X-files!), a nekoliko tisuća starica i staraca ubijeno. I nikome ništa. Pa nije valjda Tomac mogao ohladiti poneku usijanu glavu, pojedinačnu, toliko usijanu da je gorjelo na sve strane, danima, tjednima, mjesecima.

I sve je to promaklo nadzoru tadašnje vlasti.

Usred Zagreba u nacističkom stilu je poubijana obitelj Zec, ubojice uhvaćene, priznale, suđene i oslobođene. I žive tu oko nas, na državnoj plaći. Naoružane. Načelnik osječke policije Reihl-Kir ustrijeljen, ubojica uhićen, osuđen, pomilovan. Gdje je sada ubojica? A o nalogodavcima ni riječ.

Ožujka mjeseca 2000., dogodio se zločin na otoku Viru, gdje slučajno dr. Tomac ima vikendicu i ne samo on, a pravne države nema. Mali otok za veliki linč. “Socijalisti štite neotuđiva prava na život, fizičku sigurnost... i pravo na zaštitu od mučenja i ponižavanja”, stoji u članku 26. spomenute deklaracije. Tomac tvrdi da je ”katastrofa za novinarstvo da prenosi Paragine gluposti” (“Vjesnik”, 12. 08. 2000.), no veća je katastrofa za Hrvatsku što potpredsjednik Sabora govori gluposti.

Od kojih je svakako najveća, izjava nakon izbora zloglasnog Ivića Pašalića za potpredsjednika Zastupničkog doma Sabora, citiram: “Pokazali bismo se upravo onakvima kakvima je HDZ plašio građane prije izbora: da smo revolucionari, da ćemo ukinuti demokraciju, da ćemo uvesti diktaturu, da ćemo se revanširati, da nećemo poštivati Ustav i zakone”. (“Novi list”, 18. veljače 2000.) “Da nismo poduprli Pašalića, proglasili bi nas revolucionarima”. Strašno, zar ne? Ma tko bi vas proglasio čime? HDZ? Nakon devet godina uništavanja Hrvatske, laganja, varanja, manipuliranja i sramoćenja sviju nas pred cijelim svijetom, tko njima još bilo što vjeruje? A doktor Tomac misli da smo svi mi glupi pušači i da ćemo prihvatiti njegov antirevolucionarni argument?

Cilj je svakog razumnog političkog djelovanja osvajanje ili održavanje vlasti, radi ostvarenja određenih političkih, ekonomskih, socijalnih, kulturnih i drugih ciljeva, ukoliko za to postoje demokratski uvjeti. U uvjetima diktature, tiranije, despotizma i slično, gdje nema demokratskog okvira političkog djelovanja, revolucija je legitimno sredstvo osvajanja vlasti radi ostvarivanja određenih političkih, ekonomskih, socijalnih, kulturnih i drugih ciljeva. Ciljevi su jednaki, metode su različite. Šestorka nije dobila od naroda samo pravo na revolucionarne promjene u okviru, Ustava, nego je dobila pravo i na promjenu Ustava, što se uveliko sprema. Narod je kao suveren svojom slobodnom voljom odlučio revolucionirati HDZ-ovske društvene odnose, ma što to značilo, i očekuje da vi to izvršite. Da je narod htio ovlastiti Iviće i Pašaliće da ostanu na vlasti, on bi to i učinio.

Ali nije! I sad nastupa doctor subtilis, Zdravko Tomac, i kaže nije nego, mi smo elita na vlasti, a sutra vjerojatno nećemo biti, kada će HDZ-elita preuzeti vlast, ali mi smo kao članovi političke, ekonomske, nacionalne elite solidarni jedni prema drugima, a ne prema narodu. Mi ćemo kao elite ostati vječno na vlasti, ma što narod pri tom mislio. Gaetano Mosca i Vilfredo Pareto su davno objasnili kako funkcioniraju političke klase i elite, i kako se izmjenjuju na vlasti. Narušavanje toga ravnovjesja vodi u revolucionarne socijalno-političke promjene. Toga se plaši Tomac i njemu slični pripadnici naše političke elite, ekonomske elite (tajkuni), vojne elite, i svi koji uživaju privilegije na račun puka, umirovljenika, radnika, nezaposlenih, seljaka, obespravljenih i prevarenih branitelja. Gospodin je Tomac samo jedan simptom posthadezeovskog društva koji ukazuje na potrebu intenzivne terapije na mnogim područjima. Predlažem stoga našim uvaženim stručnim društvima politologa, sociologa, pravnika, psihologa i psihijatara, da pripreme analize stanja našeg društva (dijagnozu) i ponude svoja rješenja (terapiju). Izgleda da sadašnje političke stranke - pokreti i strukture još nisu stasale za tako teške, složene i važne zadatke, a pitanje je kad će. Neke buduće stranke, s nekim novim klincima će vjerojatno biti sposobnije da to učine.