U prepucavanjima oko suđenja nedavno uhićenima (i onima koji su u bijegu, ako ih se i kada uhiti) osumnjičenicima za zločine u Ahmićima, obje suprotstavljene strane kriju prave razloge svoga stava. Vlada, barem prema izjavi zamjenika premijera Gorana Granića, smatra da suđenje treba održati u Haagu, inzistirajući na tomu da je prvenstveno riječ o zločinu počinjenom u drugoj zemlji. Tako otprilike misle i neki drugi čelnici šestorice, predsjednik Mesić prije svega, s iznimkom predsjednika Sabora Tomčića i Damira Kajina, koji priliku da se sudi u Hrvatskoj shvaćaju kao ispit zrelosti hrvatske vlasti i pravosuđa.

Dakle, motivi da se odgovorne za zločin u Ahmićima prepusti Međunarodnom tribunalu obrazlažu se distanciranjem od rata u Bosni i Hercegovini i tamošnjeg HVO-a, priča se o dokazu kooperativnosti s bosansko-hercegovačkim vlastima i Sudom u Haagu, i tek u naznakama (Vesna Pusić) sugerira se kako ovo nije pravi trenutak za suđenje u Hrvatskoj, odnosno da promjene u vlasti automatski ne znače i promjene u hrvatskom pravosuđu koje ne može garantirati odolijevanje utjecajima i pritiscima. Drugim riječima, argumenti kako je ipak riječ o hrvatskim državljanima kojima se može suditi i po hrvatskim važećim zakonima, pogotovo ako su uhićeni na njenom teritoriju, te da treba dokazati zrelost hrvatske države u suđenju zločincima i na svom teritoriju ustuknuli su pred kompliciranjem čitave situacije i možebitnom, ako se ostvare zle slutnje Vesne Pusić da se dogodi još jedna farsa poput one sa suđenjem ubojicama obitelji Zec, kompromitacijom ne samo pravosuđa nego i nove hrvatske vlasti. Strah i oprez učinili su svoje, ali to nitko ne želi glasno reći.

Zato je s druge strane pokrenut cijeli val protivljenja stavu Vlade. Uz spomenute opaske pripadnika šestorice Tomčića i Kajina, koje vodi uvjerenje da je to “fantastična prilika za hrvatsko pravosuđe da pokaže svoju vjerodostojnost”, prednjače stranke i pojedinci sa desnice i desnog centra. Njihovi argumenti ciljaju na propuštenu hrvatsku priliku da dokaže svoj suverenitet, odustajanje od suđenja u Zagrebu ocjenjuje se kao klimanje glavom pred svijetom i potvrđivanje “protektorata nad Hrvatskom”. I svi uglas tvrde da se vlast nema čega bojati, niti reakcija javnosti niti mogućih pritisaka na pravosuđe, pa da stoga nema nikakvog razloga da se “ahmićki vrući krumpir” prebacuje u tuđe dvorište.

No, dok dobar dio onih koji javno kritiziraju Vladu udara na ova opća mjesta, u kritičarskim kuloarima naveliko se priča o jednostavnoj činjenici da je u Hrvatskoj maksimalna zatvorska kazna 20 godina dok Haški sud može izreći i doživotnu kaznu zatvora. A taj podatak, koji se znakovito pojavio u nekim prvim analizama polemike oko mjesta suđenja osumnjičenima za zločine u Ahmićima, uz bitno drukčiju “atmosferu” tijekom suđenja i oko njega u Zagrebu nego što bi bila u Haagu, upravo je presudni motiv da se dio hrvatske političke elite založi za suđenje “našim dečkima” u našoj zemlji. O tome se, naravno, šuti iako se naveliko razmišlja i kalkulira, a da se “nitko ne dosjeti” kritika je fokusirana na potčinjenost Hrvatske, odnosno njene sadašnje vlasti, međunarodnoj zajednici i “centrima moći”.

Kada se sve zbroji i oduzme, ostaju dva pitanja na koja bi vlast suočena s “ahmićkom zamkom” trebala odgovoriti. Najprije unutar sebe a onda i javnosti. Prvo, nije li doista olako odbacila mogućnost da se suđenje “ahmićkoj skupini” održi u Zagrebu. Upravo da iskoristi ovu priliku, upregne sve snage te isposluje od pravosuđa ono najbolje, kako bi demonstrirala svoju predanost demokratskim idealima i pravnoj državi svim njenim kritičarima usprkos. Pa i po cijenu da isprovocira izranjanje na površinu svih zločinačkih jataka koji se skrivaju u državnim tijelima. Bio bi to, vjerojatno, ples na ivici ponora ali sa sretnim svršetkom, pogotovo ako se složimo s Damirom Kajinom da ova vlast nema pravo podcjenjivati javnost koja je vrlo dobro u stanju razlučivati dobro od zla, odnosno doprinos borbi za slobodu od zločina. Ako je pak riječ o tomu da su predstavnici Haškog suda proteklog vikenda uvjerili Račanova zamjenika Granića i ministra Ivaniševića, a ovi se nisu “opirali”, kako je do daljnjega za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini nadležan isključivo Haag, te da će Hrvatska svoju priliku za dokaz vjerodostojnosti pravosuđa tek dobiti, onda je to tako trebalo reći.

I drugo, ako je u slučaju “ahmićke skupine” uzmak još i moguć, jer ima aduta da se suđenje prepusti Haagu, što je s ratnim zločinima počinjenim u Hrvatskoj. Jesu li ova vlast i pravosuđe trenutno dorasli zagristi barem u tu jabuku? Čini se da će još vremena proteći prije nego li se na tom području neke stvari počnu kotrljati, počnu otvarati dosjei i bilješke, iskopaju stvari za koje neki u njih umiješani i dalje smatraju da će vječno ostati prekrivene arhivskom prašinom, grobnom tišinom ili zaustavljene “od daljnje obrade” zbog zanijemjelih usta svjedoka. Dokaz? Ne ide li, prema posljednjim spoznajama, istraga o smrti Milana Levara prema utvrđivanju kako se možda doista radilo o “nesretnom slučaju”, ma koliko se to inače opiralo zdravoj pameti i rasuđivanju svih onih koji znaju o čemu je Levar govorio i s kakvim je prijetnjama bio suočen.

Hrvatska vlast stoga mora inzistirati da se krivci za zločine počinjene tijekom rata u Hrvatskoj pronađu i kazne, te da sebi izbori pravo da se za te zločine bez odlaganja sudi u Zagrebu, a ne u Haagu. Tu ne bi smjelo biti uzmaka. Tu se vlast i pravosuđe trebaju dokazati, tu je na ispitu suverenost i demokratska orijentiranost nove političke garniture, u svakom slučaju daleko više nego kada je u pitanju “ahmićka skupina”. I da ne bude zabune, kada se govori o ovim zločinima misli se podjednako na zločine koje su počinili i pripadnici hrvatskog i pripadnici srpskog naroda, na one počinjene u Gospiću, Pakračkoj poljani ili poslije “Bljeska” i “Oluje”, kao i na one počinjene u Vukovaru te uzduž i poprijeko teritorija koji se nazivao “krajinom”.