Zašto su se prošli tjedan Mesić, Kučan, Izetbegović i Trajkovski u živom i živahnom New Yorku bavili davno umrlom državom - SFRJ. Iz istog razloga iz kojeg će se istom pokojnicom ovaj tjedan u New Yorku, uz toliko životnih tema, baviti Picula sa suradnicima, nastojeći dobiti američku i europsku podršku da se ta dugogodišnja ostavinska rasprava, zvana sukcesija bivše Jugoslavije, napokon riješi.

Pritom čak nitko realan ne očekuje da će dobiti osobito nasljedstvo. Novac je potrošen odavna, zajedničke nekretnine u inozemstvu, odnosno zgrade diplomatsko-konzularnih predstavništava i rezidencije nisu toliko vrijedne da bi mogle izdašnije namiriti brojne države nasljednice. A i mnoge su zapuštene ili zadužene, tako da je pitanje isplati li se više imati ih ili nemati ih. Najveći razlog ponovnog aktualiziranja priče o ostavinskoj raspravi bivše SFRJ jest zapravo onaj jedan prazan stolac, na kojem je svojedobno "sjedila" SFRJ u UN-u i svim njegovim organizacijama i podtijelima, u OESS-u, pa i u Pokretu nesvrstanih. Stolac i dalje čeka rješenje ostavinske rasprave, a Miloševićeva SRJ i dalje vreba iz prikrajka ne bi li iskoristila trenutak nepažnje i zasjela u nj - kao jedina prava nasljednica SFRJ. Ove jeseni nastoji u toj bici za prazan stolac iskoristiti nesvrstane pokušavajući dobiti i stolac bivše države u tom, danas politički minornom, pokretu, ali i koristeći glasove njegovih članica u UN-u ojačati svoje izglede za osvajanje tamošnjeg praznog stolca. Zbog ovisnosti nesvrstanih o svrstanima, a i nesklonosti ipak većeg i utjecajnijeg dijela tog pokreta Miloševićevoj Srbiji, nije osobito realno da sadašnja SRJ može uz pomoć nesvrstanih postići svoje ciljeve u UN-u.

No, čemu toliki trud oko osvajanja jednoga praznog stolca? Zar on doista toliko vrijedi? I što bi se zapravo dogodilo da neka buduća Jugoslavija, ne ona diktatora i nacionalista Miloševića, već recimo Jugoslavija demokrata i kozmopolita Koštunice, sjedne u taj stolac? Jer, nakon pada Miloševićeva režima, ma kad se to zbilo, i SRJ ili možda Srbija i Crna Gora odvojeno, potražit će svakako svoje mjesto u međunarodnoj zajednici i ona će ih željno dočekati. Sjedanje bilo kakve i bilo čije Jugoslavije ili Srbije u taj, sada prazan, stolac, značilo bi da sve priče o srpskoj agresiji na Hrvatsku i BiH padaju u vodu. Da su se one doista odcjepljivale od Jugoslavije, na tlu Hrvatske, Bosne i Slovenije ratovale protiv legalnih snaga beogradske vlade. Značilo bi da budući srpski demokratski predsjednik, recimo Koštunica, ako ne već Šešelj, ima argument za pokretanje pitanja ratne odštete toj Jugoslaviji, odnosno Srbiji. Značilo bi to napokon da je Srbija bila u pravu kad je u Hrvatskoj, Bosni i Sloveniji ratovala protiv separatističkih pokreta.

Eto, zato se prošli tjedan predsjednici, a ovaj tjedan šefovi diplomacija Hrvatske, Slovenije, BiH i Makedonije, u živom i živahnom New Yorku bave mrtvom državom i jednim praznim stolcem, nastojeći da zajedno s Madeleine Albright i europskom diplomacijom nađu konačno rješenje za - prazan stolac. Predsjednici su poručili da treba "ukinuti nezakonito stanje u UN-u". No, osim što je nezakonito, stanje je i pomalo perverzno. Devet godina nakon što je Badinterova komisija ustanovila kliničku smrt SFRJ, njezina zastava s petokrakom zvijezdom još živahno vijori (jedino) pred UN-ovim sjedištem na East Riveru. Prazan stolac još čeka državu koje nema već devet godina. I to samo zato što Srbija i dalje odbija priznati ono što su pravnici i politički patolozi još prije devet godina nedvojbeno utvrdili.