Najviše nakon Sarajeva, najveće u Hrvatskoj. U tih se nekoliko velikih riječi najčešće opisuje do sada najveći međunarodni skup u neovisnoj Hrvatskoj (45 zemalja i međunarodnih organizacija) koji je u ovih dana u Saboru okupio europsku političku kremu, kako bi i poslovično zanemareni članovi Parlamenata pomogli da se razglašeni “Pakt za stabilnost” ipak “izvuče iz očevidne paralize”. Od sastanka utemeljivača u Sarajevu, već je prošlo godinu dana, a mnogi analitičari tvrde, kako sve ide mnogo sporije negoli se očekivalo, dok se stalno umnožavaju neke dodatne, a vrlo dvojbene konferencijske ideje, koje više odmažu, negoli pomažu ovom projektu “europske obnove jugoistočne Europe”, kako su svojedobno u Sarajevu, opisali ovaj “najsustavniji pokušaj” da se “okrvavljeni Balkan” pretvori u europsku zonu stabilnosti, mira, demokracije, suradnje i opće dobrobiti.

A među njima i Clinton i Schroder, koji su povodom ove nedavne obljetnice, u “International Herald Tribuneu”, objelodanili zajednički prigodni tekst, u kojem se priznaje da je u međuvremenu Hrvatska relativno najviše napredovala, a Srbija ostala neriješenim pitanjem, pa je tako i Bodo Hombach, koordinator Pakta, dodatno priznao da je i ovim skupom, Zagreb najviše iskočio u ulozi “regionalne lokomotive”, dok je i njemu, i ostalima, bilo i ostalo jasno, da će puni uspjeh Pakta ipak ovisiti “o nekoj drukčijoj Jugoslaviji”.

Tako i ovaj zagrebački skup istovremeno dolazi i prerano i prekasno. Prerano za konačne preokrete, koji se (uzaludno?) vežu uz ove neposredne srpske izbore, a već sada prekasno za mnoge projekte, koji su se mnogima još ovog travnja već činili nadomak ruke. Tako je u Bruxellesu održana ulagačka Konferencija, koja je u raznim oblicima prikupila čak 2.4 milijarde dolara za oko 200 projekta “brzog starta”, od čega je Hrvatska dobila 133 milijuna za šest vrlo značajnih stvari, i velika obećanja u potpori za povratak izbjeglica, pa čak i one početne studije za izgradnju “Jadransko-jonskog autoputa”, ali je u Zagreb na još jedan političko-diplomatski skup, ipak prije stigao Hombach, negoli predstavnici “Europske investicijske banke” (EIB), o čijim fondovima ovisi pravi početak većine ovih već prihvaćenih projekata.

Izaslanstvo ove banke tako dolazi u Hrvatsku tek sljedećeg ponedjeljka, premda se svojedobno obećavalo da će još prije Ijeta ova novčarska ispostava EU-a u Zagrebu otvoriti svoje stalno predstavništvo, pa je i prvog dana konferencije, u svom pozdravnom govoru, Račan morao podsjetiti da Hrvatska još uvijek čeka novčanu potporu za povratak izbjeglica. Pa ipak, Hombach ima pravo kada tvrdi da se prvi učinci ovih prvih projekata mogu mjeriti samo od travnja do travnja, a ne od travnja do rujna, dokje cijeli Pakt stvarno zasnovan na ideji “dvosmjerne ulice”, u čemu bi zemlje jugoistočne Europe, trebale mnogo odlučnije mijenjati same sebe, a što iskrenije međusobno surađivati, dok bi Europa i razvijeni, ipak morali biti mnogo odlučniji u iskazivanju stvarne, neposredne i brze tehničke i materijalne potpore.

U proteklih je godinu dana u ovaj dio Europe ipak ušla dodatna milijarda i pol dolara izravnih investicija, ali to nema izravne veze sa Paktom, premda se mora reći da je Pakt znatno popravio opću političku klimu. Ni Hrvatska, koja u međuvremenu ušla u WTO, PZM, osigurala izravne pregovore sa EU o “Sporazumu o suradnji i stabilnosti” i praktički okončala monitoring Vijeća Europe, nije odmakla predaleko u nekim presudnim reformama, kako je to otvoreno priznao i Račan, dok je i Zlatko Tomčić nedavno izjavio, kako bi Zagreb trebao odlučnije isticati svoju proeuropsku i pronatovsku orijentaciju. U nekim načelnim raspravama (kao ona u Grazu), neki su europski nadglednici (Gerhard zaključili, kako je Hrvatska već ispunila mnoge političke preduvjete, ali tek treba potvrditi važne strukturalne reforme, ograničiti nezaposlenost, dugove i deficit, bez obzira na to što je tri puta razvijenija od Bugarske ili Rumunjske, koje su već započele pregovore o novom tipu europskog pridruživanja.

Hombach tvrdi da je uspio ukloniti sve “nepotrebne teškoće” u budućoj potpori Europske investicijske banke, Tomčić želi dodatne razgovore o dvosmjernom i višestranom povratku, dok je Vesna Kurelec-Cvjetković, u ime Tonina Picule, sa Hombachom otvorila razgovore o mogućoj potpori za hrvatski program razvojačenja. Predsjednik Sabora može tvrditi da je Sabor, ponekad sa dosta muka, ipak izglasao neke presudne zakone koji znatno podupiru neke ciljeve “Pakta za stabilnost”, a ovih je dana i saborsko izaslanstvo u Vijeću Europe, koje vodi Mirjana Ferić-Vac, praktičkom odlukom o prestanku monitoringa, Hrvatsku vratilo u društvo o civiliziranih tranzicijskih zemalja. Tako se neke stvari stalno mijenjaju i dopunjuju, dok je u međuvremenu, za Hrvatsku “Pakt za stabilnost,” geostrateški postao i dodatno osobito važan, kao onaj najširi okvir za europske preobrazbe, koji treba jačati pod svaku cijenu, kako se Hrvatsku ne bi zauvijek strpalo na “Zapadni Balkan”.

Zbog toga su hrvatski diplomati u pripremi “Zagrebačke izjave” uložili osobiti trud da se dvostruko podvuče buduća učinkovitost Pakta, a svaka zemlja se pojedinačno pridružuje Europskoj Uniji, dok se tek sada, u punoj mjeri otkriva koliko je bila štetna i pogrešna isključiva politika bivšeg Pantovčaka. Ona je prvo odbacila sve izglede da se Hrvatska odmah pridruži onoj grupi srednjeeuropskih zemalja, koje su sa CEFTA-om već zasnovale “predeuropsko europsko tržište”, a u dodatnim izljevima nedopustive kratkovidnosti, potpuno odbacila punu suradnju s američkim projektom SECI-ja, koji je ipak bio mnogo širi, slobodniji i neobavezniji, od nekih novih europskih ideja. A ni Pakt za stabilnost nije nikakav Pakt, već vrlo široki okvir vlastitog regionalnog izbora, pa je Hrvatskoj osobito stalo da se ova ideja ne svede samo na priču o “podbačenom” Marschallovom planu, ili obvezatno regionalno vježbalište za drukčiji pristup Europskoj Uniji.

Tako je trebalo učiniti sve da ovaj sastanak bude što uspješniji u potvrdi sveukupne hrvatske politike, bez obzira na to što niti u Zagrebu, baš kao ni u New Yorku na nedavnom globalnom parlamentarnom okupljanju, nije bilo američkih kongresmena (republikanska većina ne mari za tu vrstu diplomacije), dok su i u New Yorku, baš kao i u Zagrebu, Rusi ipak pokušali omekšati “antibeogradske” kritike. I parlamentarci su samo političari, čak i kada su nešto bliži svakodnevici, a mnogo slobodniji od diplomata.