Vladajući dvojac, predsjednik Republike Mesić i premijer Račan, oslonjeni na još hodajuću koaliciju šest stranaka lijevog i desnog centra, ovih dana vuku poteze, koji će ako se ikad sve to slegne - odrediti i njihovo mjesto u najnovijoj, točnije skoroj hrvatskoj povijesti, pa i mjesto jedne nove Hrvatske u novoj, proširenoj Evropi.

Činilo se to kome pukom slučajnošću ili samo neobičnom podudarnošću, činjenica je da hrvatskom političkom, gospodarskom i medijskom scenom ovih dana drmaju nova carinska ograničenja za prekogranični šoping (kao udar na osiromašene građane), nova uhićenja osumnjičenih za ratne zločine i privredni kriminal (kao udar na donedavno povlaštene i posebno zaštićene osobe, bliske prijašnjoj vlasti), novi niz stečajeva i otkaza radnicima (kao novi niz udara na osiromašene radnike i masu građana bez stalnoga posla), te popis 400 najbolje plaćenih menedžera, bankara i političara (kao svojevrsni udar na stotinjak nezasitnih menedžera i bankara), čime je svečano otvorena, neizbježna, ali prevruća politička jesen.

Možda će se u slučaju popisa tih 400 superplaća pokazati da, budući da im izvori podataka mogu biti ili u Zavodu za platni promet, ili u Poreznoj upravi Ministarstva financija, nije fer lansirati ih u javnost preko diskrecijski odabranog medija, tjednika “Nacional”: logično bi bilo da se informacije od općeg interesa, iz državnih izvora emitiraju svim medijima i najširoj javnosti istodobno i otvoreno, u skladu sa zakonima, koji i ovdje takvo nešto nalažu i jamče.

No, bilo kako bilo, nepoznat netko “Nacionalu” je priredio još jedan zamaman poklon, a hrvatska javnost dobila štivo, posredstvom kojeg se istodobno njezina pažnja. može skrenuti s mnogo zamršenijih i kontroverznijih događaja (uhićenja, stečajevi, otkazi, ograničenja šopinga, ponovni pad realnih osobnih dohodaka i mirovina itd.).

Zašto su te najviše plaće u Hrvatskoj, koja kroči stazama tranzicijskoga kapitalizma, još podatna poluga za svakovrsnu upotrebu? U razvijenim zapadnim zemljama postoji već duga tradicija, ne samo njihovih 200 godina kapitalizma, nego čak otvorenog nadmetanja u topplaćama. Interes da im se objavi podatak o ukupnim godišnjim primanjima, na Zapadu, kojem teži danas i Hrvatska, imaju svi menedžeri, vlasnici, investitori, bankari, inovatori, umjetnici, medijski magnati i ostali uspješni ljudi, odreda i doista svi, osim - mafijaških meštara. I ne samo to, ti isti u velikom broju sudjeluju u svakovrsnim humanitarnim akcijama, u kojima na neki način iskupljuju svoju poduzetničku dušu, zbog ponekog griješnog poteza, na temelju kojeg su za sebe ili za svoju tvrtku pribavili previše novca na račun neke nove sirotinje.

Neki imaju, stoga, svoje zaklade, preko kojih se promiču javni interesi ili stipendiraju potomci žrtava njihovih poslovnih uspjeha, a gotovo svi žele dospjeti na slavnu, godišnju listu časopisa “Forbes”, koja redovito objavljuje popise 500 najbogatijih Amerikanaca, pa 500 najbogatijih u svijetu (zbrajajući im plaće, bonuse, otpremnine, dividende i sve vrste prihoda od rada, kapitala i poduzetništva), pa 500 najuspješnijih kompanija na svijetu i slične. Naći se na takvim popisima, u svijetu razvijenog kapitalizma, danas znači imati globalnu potvrdu da se na pošten način, nakon plaćanja svih poreznih obveza, mogu postići veliki kompanijski i osobni poslovni uspjesi, a nadasve velike godišnje zarade. Tamo nitko ne tuži medij koji objavi podatak o njegovoj velikoj plaći, nego ga prije toga nastoji još pridobiti za takav čin.

Hrvatska je, međutim, i danas još - nešto drugo. Ovdje nitko dobrovoljno ne pristaje da mu se objavi podatak o njegovoj visokoj plaći, nego to čini nova vlast, u kombinaciji s nekim bliskim medijem, kada želi destabilizirati bivšu vodeću nomenklaturu, te potaknuti novu, pravedniju ili njoj sličnu preraspodjelu nacionalnog dohotka. Za javnost su visoke plaće ovdje još - afera, medijska bomba, socijalni sedativ, razlog više za pojedina uhićenja. Najšira javnost i dalje želi kapitalizam, ali ne i njegove posljedice, osobito ne sve šire socijalne razlike u raspodjeli dohotka. Ali, s druge strane, novi vlasnici i nadzorni odbori dopuštaju i potiču odabrane menedžere da sebi izbore što višu zaradu, kako bi i njima vratili kroz naknade ili druge, naizgled teško dokučive povlastice i kontrausluge.

U Hrvatskoj je još gotovo polovina gospodarskoga potencijala u državnim rukama: stranačka pripadnost i sklonost posebnim zadaćama temeljni su uvjeti za preobrazbu anonimnog menedžera u prvorazredno plaćeno čudo. U tvrtkama koje su u pretežno stranom vlasništvu ima malo više reda, ali bi se za pojedine plaće i bonuse čelnim ljudima moglo primijetiti da su nategnuti kao da se na taj način tim osobama mora vratiti neka velika usluga iz vremena pretvorbe i privatizacije. Najviše reda, uz normalne odnose u raspodjeli, ima u kompanijama što su nastale na ledini, na temelju znanja i poduzetništva njihovih osnivača, i na temelju kolektivnog napora svih zaposlenih, no takve se mogu brojati gotovo samo na prste.

U najboljim danima samoupravnog socijalizma u najvećim i najuspješnijim društvenim poduzećima i bankama, direktori su imali plaće (dakako, bez dividendi i bonusa), koje su bile u većini slučajeva četiri ili pet puta više od prosječne plaće. Danas su ti rasponi od deset do 15 prema jedan! I što je gospodarska kriza dublja, što sve više poduzeća i banaka srljaju u stečajeve ili u (ras)prodaju strancima, to plaće vodećih članova njihovih uprava streme jače u samo nebo.

Tko su najbolje plaćeni ljudi u Hrvatskoj danas? Za većinu tih imena s popisa 400 najboljih, malo tko izvan njihova užeg kruga teško da je čuo. Oni koji imaju dokazanu međunarodnu reputaciju nisu pri vrhu tog popisa, a nekih za koje se dobro zna da upravljaju novokomponiranim “malim imperijama”, nema ni među slabije plaćenima. U vrhove hrvatskog poslovnog Olimpa malo ih je dospjelo na račun novih velikih izvoznih poslova, novih upečatljivih hrvatskih proizvoda ili novog značajnijeg zapošljavanja, a oni što su doista nešto stvorili za svojeg menedžerskog mandata visinom zarade zapravo i ne spadaju na nekakvu top-ljestvicu te vrste.

Bilo bi, stoga, dobro da država, gdje god je većinski vlasnik, preispita raspodjelu dohotka i raspone plaća, te da one koji su prevršili mjeru elegantno smijeni bez pompe. To osobito vrijedi za tvrtke, koje su prošle državnu sanaciju, ili su sada u stečaju. Bilo bi također dobro da se vidi zašto nekih ozloglašenih tajkuna nema na objavljenom popisu 400 superplaća. Naposljetku, HUP bi i HGK u dogovoru s nekim medijem morali potaknuti redovitu publikaciju, u kojoj bi se, kao u časopisu Forbes, bez negativnih konotacija svake godine objavljivali podaci o sto najbolje plaćenih u hrvatskom gospodarstvu, što bi svima morao biti popis na čast, a ne na sramotu.