Do sada smo se od političara naslušali svakakvih obećanja. I mogućih i nemogućih. Neka su se ostvarila. Neka nisu. Među tim obećanjima bile su i najave o uhićenjima tajkunskih "krupnih kapitalaca", osumnjičenih za ratne zločine, osumnjičenika za ubojstvo Milana Levara... "Kapitalce" se valjda još lovi, no uhićenjem pripadnika tzv. Ahmićke skupine, zapovjednika HVO-a koje traži Haaški sud, osoba koje se tereti za "slučaj Gospić" i ubojstvo Milana Levara, te se najave, odnosno obećanja, očito počinju ostvarivati.

Kada su uhićena dvojica pripadnika skupine iz sudskog dosjea znane pod odrednicom "Ahmićka skupina", odmah se pojavila javna dvojba što s njima, tj. suditi im u Zagrebu ili u Haagu. Javnost je, kao što uglavnom čini, šutjela. Političari su se podijelili. Što i nije neočekivano. Ovaj put i ne toliko zbog toga jer je riječ o političarima različitih politika, nego što je doista posrijedi iznimno osjetljiva dvojba. Osobama koje su u Hrvatskoj živjele pod drugim identitetom, a osumnjičene su za zločin u Ahmićima, može se suditi i u Zagrebu i u Haagu. Vlast je ponudila Haag. Suđenje u Zagrebu očito se ne drži samo testom hrvatskog pravosuđa, nego možda i mogućom političkom zamkom.

Ako bi se pripadnicima tzv. Ahmićke grupe sudilo u Zagrebu, bilo bi to otvaranje još nezgodne i frustrirajuće teme o ulozi Hrvatske u ratu u BiH. Čak i ne htijući, tako bi se vjerojatno zadržao i dio hrvatske hipoteke o staroj krivnji za rat u Bosni. Za vlast je lakše da optuženi završe u Haagu. A i jeftinije je. Jer, sudski procesi nisu jeftini. Pogotovo ne bi bio proces takvog karaktera. No, pošalje li ih u Haag, vlast će pojačati već postojeći osjećaj da "sve Hrvate želi poslati u Haag". Varijanta sa Zagrebom bila bi novčano skuplja. Politički mogu biti skupe i zagrebačka i haaška. Zagrebačka bi bila najpovoljnija za osumnjičene. U Zagrebu bi maksimalno mogli dobiti dvadeset godina, u Haagu tko zna koliko više. Uhićenje bivših zapovjednika HVO-a moglo bi, pak, pripomoći stanjivanju hrvatske hipoteke pred svijetom za rat u Bosni i Hercegovini.

Gotovo filmska akcija provedena u Zagrebu i u Gospiću sigurno nije bila samo demonstracija policijske vještine, nego barem posredno i političke odlučnosti. No, vlast je najmanje učinila za sebe ako je to učinila zbog svijeta, s nekim predumišljajem da će to biti honorirano. Svijet voli spektakle, ali brzo otkrije podvale. Hrvatska mora biti država prava ne zbog svijeta, nego zbog sebe. Utoliko je lako složiti se sa srži premijerove izjave u TV dnevniku da će Hrvatska "biti pravna država il" je neće biti". Ali, samo sa srži, jer asocijacija je vrlo neugodna; slične smo riječi, naime, već čuli, zapamtili kao prijetnju. Hrvatska može biti pravnom i bez takve neugodne i nezgrapne retorike.

Vladavine prava u Hrvatskoj nitko se ne može bojati, osim onih koji su se o njega ogriješili. Stoga malo tko i može biti protiv obećanja vlasti da od Hrvatske želi učiniti državu u kojoj će vladati pravo. Ali, u hrvatskoj još neartikuliranoj javnosti postoji osjećaj nepravde, koji se gotovo pretvorio u frustrirajući stav da Haag i Hrvatska "sude samo Hrvatima". Kao i u svim emocionalnim situacijama, tako ni u ovoj puno ne pomažu političarska objašnjenja. Pa ni ona da se u Haagu sudi i drugima. Odnosno, da su Srbi osumnjičeni za ratne zločine u Hrvatskoj - čiji je broj jedan od glavnih izvora frustracija - oduzeti hrvatskom pravosuđu: Kleinovim rezanjem liste osumnjičenih (svođenje na dvadesetak imena) ili pravodobnim bijegom iz Hrvatske. I najnovija uhićenja takav će osjećaj sigurno pojačati. Sudstvo i policija ne moraju voditi računa o takvim osjećajima. Prema tome hoće li o spomenutim osjećajima politika voditi računa, vidjet će se koliko je obećanje o pravnoj državi doista čvrsto; može li Hrvatska biti obećana zemlja ili samo zemlja obećanja.