Vjesnik: 16. 9. 2000.
»Svi su znali« - nije za sud, ali jest za osudu
DEAN SINOVČIĆ
Koliko je, gledajući kroz prizmu političke probitačnosti, 1991., 1992. ili 1993. godine vrijedio život nekoliko srpskih civila, nekoliko desetaka ili nekoliko stotina, naročito onih koji su živjeli u pograničnom području prema
»krajini« u Lici?Očito, manje od pišljiva boba. Koliko vrijede sada, gledajući kroz istu prizmu političke probitačnosti? Očito mnogo više, čim i dr. Zdravko Tomac i Dražen Budiša javno tvrde da se u državnom vrhu tih godina znalo, odnosno da su i oni, kao članovi Vlade nacionalnog jedinstva, znali, za zločine počinjene tih godina.
Naravno, ne pada im na pamet objasniti zašto tada nisu digli glas onako kako je dignut zbog podjele Bosne (u slučaju Tomca) ili o sudbini rodnog Drniša (u slučaju Budiše). To dizanje glasa bilo je politički isplativo, dizanje glasa o ubijenim srpskim civilima očito je bilo politički neisplativo. Sada se, očito, sve promijenilo.
Je li danas politički isplativo priznati pogrešku? Diskutabilan odgovor nudi tvrdnja predsjednika Stjepana Mesića o tome da tada nije bio ni na jednom sastanku na kojem se raspravljalo o Gospiću. Za takve stvari nije ni trebalo biti na sastanku. Gotovo je nevjerojatno da čovjek iz samog vrha HDZ-a nije znao što je znao SDP-ovac Tomac, bez obzira na to je li
sjedio na nekom sastanku ili sjednici ili je to čuo u razgovoru od svojih kolega, poput i te kako dobro informiranog kolege Josipa Manolića, s kojim je Mesić napustio HDZ i osnovao HND.Pritom ne govorimo o upletenosti u zločine ili o zaštiti osumnjičenih,
govorimo o podizanju glasa u javnosti na temelju vjerodostojnih informacija.No, tada je najvećim dijelom Hrvatska izgledala kao Gospić u televizijskom izvještaju vijesti CCN-a u četvrtak navečer. »Komunisti su ubili Levara da bi uhitili naše«, »Levar je bio plaćenik i špijun Srba iz Medka« - čuo se glas gospićkog naroda u kojih HDZ-ova indoktrinacija nacionalšovinizmom traje dulje no u ostalim dijelovima Hrvatske.
Kao što tim Gospićanima nijedan političar danas ne može objasniti da su u krivu (nego samo može dobiti batina!), tako ni početkom devedesetih godina većini Hrvata nije bilo moguće mnogo toga objasniti, pa ni to da se zločin počinjen na civilima, pa i srpskim, ne može zaboraviti.
Znali su to i Tomac i Budiša, a možda i Mesić, pa i mnogi drugi. Zato su s lakoćom prepustili da taj »prljav posao«, umjesto njih, obavljaju pojedinci iz HHO-a i novinari poput onih iz »Feral Tribunea«. Takvima se početkom devedesetih godina prijetilo smrću, što je trebalo shvatiti i te kako ozbiljno, jer je tada život »o
nih koji su protiv Hrvatske« malo vrijedio.Za ideale ginu »budale«, a na njihovim leševima drugi slave pobjede i privatiziraju zasluge. Usput igraju tenis s HDZ-ovcima i dopuštaju da ogranci njihove stranke koaliraju s tim istim HDZ-om. Tu više nije riječ o poštivanju različitoga političkog mišljenja, nego o poštivanju kriminalizacije Hrvatske.
Sreća je i Tomca, i Budiše, i Mesića i ostalih da su Hrvati narod koji i mrvice mogu zadovoljiti (što je izvježbano i naučeno u komunizmu), pa će im se takvo političko stajalište brzo zaboraviti. Budu li Šeks i ostali iz HDZ-a inzistirali na toj temi, samo će pomoći spomenutoj trojici, jer bi se čelnici bivše vlasti prvi trebali pokriti preko ušiju.
Ako je Franjo Tuđman bio otac hrvatskog nacionalšovinizma, koji je, među ostalim, rezultirao ubojstvima od Zagreba (obitelj Zec, sindikalac Krivokuća) do Gospića i Karlobaga, oni su mu bili kumovi, dok su Tomac, Budiša i društvo bacali konfete na svečanu povorku. To nije za sud, ali je za osudu.