Bi li se dogodilo nešto strašno ometajuće za prvu veću akciju policijskih uhićenja, koja je obuhvatila i uhićenja osumnjičenih za ratne zločine, da je barem Slavko Rako, ako već ne Šime Lučin, prije tjedan dana rekao barem inicijale dotad uhićenih, da se ogradio što ne može reći više detalja zbog interesa akcije i istrage, ili naznačio kako se akcija vodi u tri smjera: prema osumnjičenima za ratni zločin, za Levarevo ubojstvo i organizirani kriminal? Akcija vjerojatno ne bi bila ometena jer su svi uhićeni u prvom valu već bili iza brave. Ali bi se zato Račan mogao te večeri pozvati na izjave iz nadležne institucije i odbiti daljnje komentiranje policijske akcije koju kao premijer i ne bi trebao komentirati u prvom trenutku. I tako izbjeći već čuvenu i poslije često citiranu izjavu kako su uhićeni ratni zločinci, a ne tek osumnjičenici. I već čuveni asocijativni komentar kako će Hrvatska biti pravna država ili je neće biti.

Ali da je sve napravljeno baš onako kako bi to napravila svaka Vlada i MUP, koji ne žele podmetati nogu sami sebi, i to akcijom na kojoj su da je medijski spretnije vođena mogli zaraditi podršku i pljesak, tko bi onda dao priliku tucetu desničarskih liderčića da porukama o zaštiti vrijednosti Domovinskog rata dobiju medijsku pažnju koja mnogostruko premašuje njihovu političku težinu? Da je recimo drugog dana nakon uhićenja netko službeno objavio kako je Andabak uhićen zbog sumnje u povezanost sa švercom 600 kilograma kokaina, onda bi vjerojatno razni krizni stožeri imali manje argumenata za zaštitu tog "heroja Domovinskog rata". Da su uhićene iz Gospića i Tihomira Oreškovića u službenim informacijama pravodobno povezali sa sumnjom zapovijedanja i ubojstava više od 50 civila u Gospiću i Karlobagu, teško da bi se i najokorjeliji desničari mogli pozivati na progon naših ratnih heroja. U takvom bi kontekstu to ipak previše nakaradno zvučalo. Da su davane pravodobne i odmjerene službene informacije ni predstavnici Vlade, ili vladajuće šestorke, ne bi se morali tih dana skrivati pred novinarima uskraćujući komentare i prepuštajući tumačenje akcije krajnjoj i po političkoj težini ipak minornoj desnici.

I napokon, nakon takve informacijske blokade u MUP-u, ministru koji je držao pet dana pod embargom informacije o akciji pridonijevši time tek spekulacijama i manipulacijama javnosti, ne bi u normalnoj državi palo na pamet da blokadu prekine intervjuom samo u jednim novinama, ma koje bile. Ili samo u jednom mediju, ma koji bio. Ministru Lučinu ne samo da je to palo na pamet, već je zamisao i realizirao.

Upravo je Lučin sada, tjedan dana poslije, trebao pokupiti čestitke za odlično organiziranu i izvedenu akciju. Počevši od toga da mu imena budućih uhićenika nisu objavljena u novinama dan prije uhićenja, što u hrvatskim okolnostima nije mali uspjeh. Umjesto čestitki, isprovocirali su pitanje: postoji li uopće tako dobra akcija i tako dobar potez koji ovo Ministarstvo i ova Vlada nisu u stanju okrenuti protiv sebe i upotrijebiti kao sredstvo za vlastito rušenje? Čine li to zato što vole sami sebe stavljati na kušnju i na metu kritike? Ili samo zato što niti nakon devet mjeseci nisu naučili govoriti?