Dok je sva Hrvatska cijeli tjedan preko ramena carinika brojila kilu po kilu šećera i litru po litru ulja na ulazu u zemlju, a zatim njome izazvane potrese u Vladi te slične sporedne stvari, promakla nam je prava dimenzija vijesti vrijedne istinske nacionalne radosti, a - potencijalno - možda i deviznih milijuna većih od onih koje bi i koje će zemlji priskrbiti odlučica na žalost ograničene pameti i srećom ograničenog trajanja.

Na stranu javni i tajni njezini motivi, ali Europa nam je baš ona vrata, što smo ih netom pokušali pritvoriti uvozu i osnovnim prehrambenim proizvodima, širom otvorila za izvoz robe široke potrošnje "Made in Croatia" liberalizirajući carine i količinu. S gestama jedva i nalik toj - a takve kad god dolazile došle su u pravome trenutku - prema Hrvatskoj rijetko je bila tako široke ruke i na prvi pogled njezina je politička težina veća nego ekonomska. A ekonomsku ćemo joj ionako u najvećoj mjeri odrediti sami. S obzirom na aktualne okolnosti valjda podsjetiti: i nedovoljno osmišljenim i nedovoljno usuglašenim mjerama unutar i između pojedinih Vladinih resora.

Europa zna zbog čega se opredijelila za jednostranu liberalizaciju i, koliko nas poznaje, vjerojatno neće biti začuđena što je ta njezina odluka ostala zasjenjena drugim našim domaćim brigama. Nas, međutim, mora čuditi što su, unatoč tome što znamo da nam je WTO sa cijelim svojim paketom pred vratima, i najbolje upućeni, nadležni državni službenici, unatoč oduševljenju, pomalo zatečeni, što im kroz optimizam nekako izbija i nelagoda. Možda stoga što oni najbolje znaju da smo i prošlih godina u izvozu, i dosad uglavnom bez drastičnih carina, ali ograničenih količinskih kvota, rijetko dosezali određeni plafon, na koji su izvoznici rado rogoborili? Bolje od ikoga sigurno su upućeni i u to što bi ta navodna Europa zapravo stvarno htjela kupiti od nas, po našim cijenama (i bez njihove carine!), te koliko mi za iznenada otvoren nam taj veliki dućan stvarno imamo robe za prodaju.

Hic Rhodus, hic salta, rekli bi stari Rimljani, a mi se suočavamo s busanjima u izvoznička prsa prepunih kondicionala. Tvrdimo primjerice kako bismo, naravno vrlo unosno, mogli proizvesti "zdrave hrane" za cijelu Europu, a još se nismo potrudili ni da propisima reguliramo takvu proizvodnju, koja je - koliko nam je poznato - doslovce spala na jednoga jedinog i vani priznatoga sitnog proizvođača, koji nudi nadziranu i primjerenom markicom označenu takvu robu. Slika naše "domaće" proizvodnje hrane naše su tržnice, gdje se, unatoč nezanemarivom uvozu, usred jesenske berbe cijene uspinju čak i grincajgu.

O tome kako se za izlazak u Europu, a bogme i za ulazak svijeta k nama doma, pripremaju naši proizvođači nema bolje ilustracije do onih primarnih, od WTO-a priznato najugroženijih. Umjesto da se ubrzano organiziraju po specijaliziranim proizvodnim lancima i unaprijed lobiraju za svoje izvorne interese, strančare tako da traktore i kombajne zajedno ne mogu izvesti ni na ceste prosvjedujući protiv Vlade, a kamoli da bi se zajedno suprotstavili svjetskome tržištu. A unatoč iznenadnoj povlastici, poput mnogih drugih, nisu još posve sigurni bi li za njega, kao ni za domaće uostalom, ove godine tovili prasce ili junce, sijali pšenicu ili kukuruz, okrenuli se biološkome ili ostali na tradicionalnom uzgoju, bi li se prije radovali ili prosvjedovali.