U hrvatskoj se vanjskoj politici i dalje upotrebljavaju velika slova, nižu se fraze o strateškim usmjerenjima i načelnim stavovima. Posljednja od velikih fraza zove se — gospodarska diplomacija.

Vapaj za gospodarskim reformama i jačanjem gospodarske diplomacije nije došao samo od prvog hrvatskog diplomata, o tome su već mnogi progovorili. Ipak, premijeru Račanu trebalo je sedam mjeseci da bi priznao kako se stvari mijenjaju presporo. Između kukanja o sporosti međunarodne pomoći i fraza o gospodarskoj diplomaciji, hipersamouvjerenosti i fascinacije zbog nekoliko koktela u svjetskim središtima, stoji velika provalija nepostojanja ekonomske strategije i sada već zabrinjavajuće neodlučnosti u privatizaciji i odricanju od državnoga monopola, a baš to stoji u uvjetima EU-a za nadolazeće pregovore.

Priča o gospodarskoj diplomaciji, međutim, bez konkretnih akcija postat će iritirajuća kao i ona o nepobitnom hrvatskom usmjerenju k euroatlantskim integracijama. Takva gospodarska diplomacija tužit će se da novac iz Pakta o stabilnosti namijenjen odobrenom projektu za izradnju autoceste prema Budimpešti nikako ne dolazi, no zaboravit će ustvrditi da radovi ne mogu početi jer još nije obavljen otkup zemljišta. Na isti način neće se spomenuti da još jedan projekt — elektrifikacija hrvatskih željeznica, vrijedan 100 mlijuna eura — također ne može krenuti. Na posljednjem sastanku u Luksemburgu naši su pregovarači rekli da tehnička dokumentacija postoji. Kada su se vratili u Zagreb, međutim, zatražili su 2 milijuna kuna kako tu istu tehničku dokumentaciju tek mogli napraviti.

U ponedjeljak je u Zagreb napokon došlo izaslanstvo Europske investicijske banke kako bi se što prije potpisao dokument o ugovornim odnosima bez kojega pomoć iz EU-a formalno u Hrvatsku ne može ni doći. No, predstavnici EIB-a uzalud su kucali na Vladina vrata.

Ministar financija Mato Crkvenac i potpredsjednik Vlade za gospodarstvo Slavko Linić za EIB nisu imali vremena. Nadalje, kako je naglašeno u medijima, hrvatska su izaslanstva na Općoj skupštini UN-a pojačali odnose s nesvrstanima, što je sasvim u redu jer s nesvrstanima zaista nemamo razvijene gospodarske odnose. Samo što u hrvatskim izaslanstvima nije bilo gospodarstvenika.

Tako se umjesto vršenja pritiska na vladu oko stvaranja dobre investicijske klime za strana ulaganja, Zrinjevac morao prepucavati sa šestorkom oko promašenih rasprava što je Hrvatska u regiji, koga treba ili ne treba pozvati na predstojeći summit u Zagrebu. Iracionalna paranoja o balkanskom okviru nije strana ni vladajućoj šestorki.

Vjerojatno najsramotnija carinska odredba, poslije povučena, dodatni je dokaz lutanja Vlade koja ekonomskom neodlučnošću pitanje integracija vraća na vrlo opasan politički teren — žele li se integracije ili ne. Zaštita hrvatskog proizvoda provodi se jačanjem proizvodnje i stvaranjem dovoljno kvalitetnog proizvoda da može konkurirati na europskom tržištu. Do tada, velika fraza o gospodarskoj diplomaciji ostat će veliko, ali mrtvo slovo na papiru.