Prije nekoliko dana jedan važan član Vlade iz SDP-a došao je na rub živaca, požalivši se znancima da ovako više ne može raditi. Vlada je neorganizirana, a to se vidi po tome što među ministrima nema dovoljno suradnje. Osobito su svojeglavi neki ministri iz HSLS-a, jadao se dužnosnik iz SDP-a, ilustriravši to primjerom kako je morao dva tjedna čekati da mu kolega iz HSLS-a dostavi vrlo važan podatak iz njegova resora.

Račan spada u političku školu koja tvrdi da stablo jabuke ne treba tresti dok je njezin plod još zelen. Treba biti strpljiv i pričekati da jabuka dozrije i tek onda je zatresti, a najbolje bi bilo da plod sam padne u ruke. No, Račanovi kritičari tvrde da njegova politička “škola čekanja” ima veliku manu, a ona se najbolje može usporediti s punom košarom zdravih i zrelih jabuka, među kojima se našla i jedna trula. Ako Račan bude oklijevao odstraniti pokvarenu jabuku, vrlo brzo istrulit će mu cijela košara.

Upravo efikasnost Vlade njezina je najslabija strana. Ne treba zaboraviti da je premijer već nakon prvih sto dana nove ekipe u Banskim dvorima najavio da će poboljšanje učinkovitosti biti njezina glavna zadaća u sljedeća tri mjeseca.

Ali, od toga nije bilo ništa. Sada je cijela javnost stekla dojam da koalicijska vlada radi presporo i da kasni za očekivanjima javnosti - što je Račan posljednjih tjedana uspio prikriti spektakularnim akcijama uhićenja osumnjičenih za ratne zločine i za kriminal.

Predsjednik SDP-a malo je djelotvorniji kada treba obračunati s neposlušnicima u vlastitoj stranci. To je na svojoj koži osjetio dr. Zdravko Tomac, na prvoj koordinaciji članova vodstva SDP-a poslije godišnjih odmora. Glavna tema te koordinacije bila je odnos prema Haagu, dobrim dijelom i zato što je Tomac ljetos u Vukovaru uzviknuo kako bi Haškom sudu, ako bude tražio hrvatske generale, trebalo poručiti: “Dosta!”

Tu koordinaciju SDP-a Račan je sazvao i započeo u velikom stilu: “Čitam, slušam i gledam oko sebe i ne mogu se načuditi onome što se događa...” Zatim je oštro ukorio Tomca zbog Vukovarskog istupa. Najoštriji prema Tomcu bio je, međutim, dr. Stjepan Ivanišević koji već nekoliko godina nije član SDP-a, ali povremeno prisustvuje njegovim koordinacijama. Ministar Ivanišević je uzviknuo: “Dosta mi je onih koji Haagu viču dosta! I to u trenutku koji je za odnose Hrvatske i Haaga najosjetljiviji!”

Račan je, dakako, naknadno opovrgnuo podatak da je kritizirao potpredsjednika SDP-a, ali potvrda toga od njega se i nije mogla očekivati, jer želi da ta stvar ostane u stranačkoj kući. U svakom slučaju, Tomac je nakon toga ušutio, a Dražen Budiša koji je ljetos govorio na valnoj duljini sličnoj kao i potpredsjednik SDP-a, na nedavnom je sastanku šestorke dao potporu Račanu i spektakularnoj akciji uhićenja, ali je najavio kako će se protiviti Haškom sudu ako bude sudio hrvatskim generalima po zapovjednoj odgovornosti, a ne na temelju činjenica.

Vlada je za razliku od SDP-a mnogo osjetljivija skupina, jer je sastavljena od ministara iz šest stranaka. No, s druge strane, Vlada mora dobro funkcionirati, a Račan se ne bi smio bojati nametnuti sebe kao lidera, jer je poznato da ministri u Vladi najprije trebaju odgovarati premijeru, a ne šefovima stranaka iz kojih dolaze. U tome je premijeru podršku dao i predsjednik Republike, ali Račan tu njegovu “mjenicu potpore” još nije iskoristio, pa će jačati pritisci na Mesića da osobno sazove sjednicu Vlade, što mu Ustav omogućuje, te da sam uvede više reda u nju.

Kakav je to red u Vladi i kakav je to odnos između premijera i šefova resora ako je Račan ovih dana obilazio ministre i ministarstva, kojima je nadređen, kao da posjećuje sebi ravne? Zar premijer nema drugog načina da sazna što se zbiva u pojedinim resorima? Nije li mogao pozvati pojedine ministre k sebi u Banske dvore na pola sata i reći im što želi, a ne dva-tri tjedna putovati Zagrebom od resora do resora, kao da posjećuje “države u državi”? Ne bi li premijeru bilo bolje da je to vrijeme posvetio kontaktima s narodom što je nezaobilazni dio aktivnosti svakog pravog političara - ali to je predsjednik Vlade posve zanemario. Čini se da Račan postaje talac vlastite neodlučnosti i nedjelotvornosti. Stoga bi se Vlada, budući da nema vjerodostojne oporbe koja bi je uzdrmala, mogla početi urušavati sama u sebe.

Teško je zamisliti da će premijer postati djelotvorniji i ojačati svoj autoritet u Vladi i javnosti ako uskoro ne bude oformio Ured premijera, nalik na urede kakve imaju Tony Biair ili Gerhard Schroeder, političari na koje se Račan često voli pozivati. Ured od nekoliko desetina stručnih i sposobnih ljudi koji bi trebali raditi ono što danas rade bezbrojne vladine koordinacije, na kojima i Račan dnevno gubi vrijeme, umjesto da se bavi strateškim stvarima. Upravo uredi premijera u zapadnim parlamenatrnim državama usklađuju rad ministarstava i kontaktiraju s njima, dok se predsjednici Vlada bave samo najvažnijim pitanjima, tamo gdje neke stvari treba presjeći. Uredi premijera ne prave strategiju vlade, jer nju donose i dogovaraju premijer i ministri, ali rade strateške podloge i taktičke prijedloge, a kasnije kontroliraju kako ministarstva provode ono što je prethodno dogovoreno.

Dodatni je problem je to što koalicijska Vlada još nije napravila gospodarsku strategiju, pa nije čudno što svako malo dolazi do sukoba koncepcija između potpredsjednika Vlade Slavka Linića i ministra gospodarstva Goranka Fižulića, ili između nekih drugih članova Vlade. Ako Vlada nema jasno zacrtan cilj i razrađen način kako to postići, stalno će dolaziti do nezadovoljstva i sukoba, do kakvih je nedavno došlo kad je ministar financija dr. Mato Crkvenac predložio da bi u sljedeće tri godine stopa gospodarskog rasta u Hrvatskoj mogla iznositi samo tri do četiri posto, čemu se se otvoreno usprotivili ministri Radimir Čačić i Goranko Fižulić, smatrajući je preniskom.

Doista, ako se Hrvatska bude razvijala stopom od 3,5 posto, onda nikada neće dostići 60 posto od nacionalnog dohotka u Europskoj uniji, što je visina koju bi trebale postići njezine buduće članice. Europa će joj stalno izmicati, jer se ove godine u cijelom svijetu očekuje prosječna stopa rasta gospodarstva od četiri posto, a u Hrvatskoj 2,8 posto, što znači da bi Hrvatska idućih godina uz predloženu, Crkvenčevu stopu mogla zapravo tapkati u mjestu. No, inventivne savjete o tome kako ubrzati gospodarski razvoj Hrvatske Vlada sigurno neće dobiti od MMF-a, koji svim državama daje iste preporuke, već će specifična rješenja morati tražiti sama. Hrvatski građani traže brži razvoj, a red bi bio da ih Vlada na čelu s Račanom sluša i vodi, a ne da neodlučno kaska za njima.

Branko Podgornik