U društvo lijevih, projugoslavenskih ekstremista tako je čelnik desnih liberala Dražen Budiša svrstao šefa države Stjepana Mesića zbog njegove izjave da prapočetak ratnog zla treba tražiti u projektu stvaranja Velike Srbije i Velike Hrvatske. Budiša to naziva pokušajem revizije odgovornosti za događanja na prostoru ex-Jugoslavije i tvrdi da je situacija bita čista: Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku.

To je samo dio istine. Ideja Velike Hrvatske funkcionirala je istodobno s velikosrpskim planovima, nije Tuđmanu podmetnuta od Miloševića, kako to sada pokušava tvrditi kontroverzni Tomac. Nećemo ovdje podsjećati na dogovor iz Karađorđeva. Rat i njegovi ciljevi zacrtani su još ranije. Stvaranje Hrvatske u njenim etničkim i prirodnim granicama HDZ je otpočetka isticao kao svoj prioritet. Stvaranje takve proširene Velike Hrvatske sastavni je dio i njegova stranačkog programa.

Projekt uvećavanja Hrvatske preko njenih sadašnjih granica - program je rata. Riječ je o projektu podjele Bosne i Hercegovine, što se bez oružanih sukoba nije moglo izvesti. To je jedan od bitnih razloga zbog kojih se HDZ može smatrati zločinačkom organizacijom. U svom programu ta je stranka imala projiciran, zacrtan rat. U programu je deklarirala velikohrvatske aspiracije. Da se tako i ponašala - kome je još potrebno dokazivati. Tuđman se tog cilja koji je određivao i njegov odnos prema hrvatskim Srbima, do smrti nije odrekao.

Nešto se ne sjećamo da je njegove planove o podjeli Bosne i Hercegovine Budiša prozivao kao ekstremističke. Dapače, za podjelu te države na tri entiteta, što bi bio uvod u njeno definitivno cijepanje, znao je naći razumijevanja. Debatirao je o tome kako bi BiH trebalo urediti, kao da je na Hrvatskoj da o tome odlučuje. Nećemo zaboraviti Memorandum SANU i Gazimestan, kaže Budiša, s razlogom smatrajući da je tim dokumentom i s tog mjesta velikosrpska ambicija objavila rat onima koji će joj se naći na putu. Ali Hrvatska je također imala svoj memorandum, u programu HDZ-a, i svoj Gazimestan, u Dvorani “Lisinski” na Prvom općem saboru Tuđmanove stranke. To su razlozi zbog kojih je već u to vrijeme bilo moguće zaključiti da je riječ o stranci opasnih namjera.

No, sve kad bi Budišine tvrdnje i stajale, ostaje pitanje kako se to ocjene suprotne njegovima mogu proglasiti ekstremizmom radikalne Ijevice, usto još projugoslavenskim. Valjda je poznato što se u politici kvalificira kao ekstremizam. Kada se ozbiljan političar odluči na olaku upotrebu takvih političkih etiketa - onda pokazuje ili da je ideološki zaslijepljen, ili je u stisci s argumentima, ili umjetno pokušava napraviti balans prema desnom ekstremu, koji je postao toliko glasan i opasan da ga ni on više ne može prešutjeti.