“(…) Uhićenjem desetak časnika Hrvatska je postala prva država iz bivše Jugoslavije koja kazneno progoni 'svoje' zločince, po narodnosti Hrvate. U BiH za Iov na zločince brinu međunarodne jedinice SFOR, dočim režim SIobodana Miloševiča u SRJ uopće ne priznaje haaški sud, jer da se radi o političkoj ustanovi Zapada i produljenoj ruci agresorskog NATO-a. Bivši Tuđmanov režim sa sličnim argumentom (da se radi o političkom sudu koji sudi samo Hrvatima i pokušava kriminalizirati hrvatski domovinski rat), s haaškim sudom gotovo nije surađivao. U Hrvatskoj su zbog ratnih zločina kažnjeni samo državljani koji su po narodnosti Srbi. Hrvati su bili nedodirljivi. I oni koji su bili pritvoreni još u tijeku rata, uz posredovanje osoba iz političkoga vrha uskoro su bili na slobodi. U Saboru je zbog međunarodnih pritisaka doduše prihvaćen ustavni zakon o suradnji s haaškim sudom, ali to je ostalo tek mrtvo slovo na papiru. U Nizozemsku nisu poslani papiri, istražiteljima nije bilo dopušteno raditi u Hrvatskoj, s izručenjem časnika koji su tijekom rata u BiH bili pod nadzorom ministra obrane i jednog od Tuđmanovih najbliskijih suradnika, recimo Gojka Šuška, se odugovlačilo. Zbog toga je država bila na rubu sankcija, zbog nespremnosti za suradnju Haag je Hrvatsku čak prijavio Vijeću sigurnosti UN-a. Usput, prijave još nisu uklonjene, iako međunarodna zajednica hvali Hrvatsku što posljednjih mjeseci uzorno surađuje s Haagom.

Tek je posljednjih mjeseci izišla na vidjelo cijela pozadina ahmićkog pokolja. U javnost su počeli curiti dokumenti tajnih služba koji su dokazivali da su plan za akciju mimo Blaškića pripremili ljudi iz druge, političke linije zapovijedanja u vojsci bosanskih Hrvata. Zločin je pripremila zloglasna ahmićka četvorka pod vodstvom lokalnih vlastodržaca iz HDZ-a pod zaštitom hrvatskog ministra obrane Gojka Šuška. Dokumente je hadezeovska vlast sakrila i svu odgovornost prebacila na Blaškića, dočim su četvorica odgovornih od hrvatskih tajnih služba dobili lažne dokumente, navac i stanove u Hrvatskoj. (...)

Što se više raspliće priča o Gospiću, sve je jasnije da prikrivanje ratnih zločina nije bilo djelo samo hadezeovskih vlasti, nego i pojedinaca iz sadašnje vlasti. Tako je recimo Zdravko Tomac iz Račanovog SDP-a priznao da su o gospićkim zločinima bili obaviješteni još u trenutku kad je bio podpredsjednik vlade nacionalnog jedinstva početkom devedesetih godina. Ali ništa nisu poduzeli. Poznati hrvatski publicist i borac za ljudska prava Ivan Zvonimir Čičak u svojoj se kolurimi u tjedniku Nacional upitao nisu li Tomčeve izjave u doba afere Stipetić ('da Haagu treba reći dosta i da ne mogu zatvarati generale junačke hrvatske vojske') posljedica straha da bi haaški suci mogli dosljedno poštivati načelo zapovjedne odgovornosti. Po Čičkovu tumačenju Tomac bi se zbog nepoduzimanja mjera protiv zločina mogao naći na optuženičkoj klupi u Haagu. (…)

Uhićenjima od prije desetak dana aktivirala se cijela hrvatska desnica.(...) Oporbeni rad HDZ-a u mjesecima poslije izbora ograničio se gotovo samo na osuđivanje vlasti zbog odnosa prema Haagu i Zapadu općenito. Veterani su osobito uspješni u privlačenju pozornosti javnosti. Mediji, HTV također, objavljuju prosvjede i negodovanja, gotovo svake lokalne i po broju članova marginalne veteranske organizacije, zbog čega se u hrvatskoj javnosti umjetno stvara ozračje krize i općenite pobune protiv rada državnih organa. (…)