Srbijanski izbori "odozgo" trebali su konzultirati biračku volju "odozdo", ne bi li se, vizualnim jezikom kazano, provjerilo je li opozicijska šaka nadmašila vladajuće troprstje. Ni ovaj se put nije, dakle, odlučivalo o popularnosti demokracije, nego o pluralizmu popularnosti budući da Milošević već 13 godina posjeduje političko-medijski monopol na popularnost u Srbiji. Prema riječima Momira Bulatovića, za kojega je Lord Owen u svojim memoarima napisao da je "časni čovjek koji želi pomoći", Milošević je spreman predati vlast Vojislavu Koštunici. Naravno, ako se pokaže da je popularniji od Miloševića, budući da nije ništa manje nacionalist od njega. To je ta milenijska laž Miloševićeve pseudopolitike: kako je on došao i odlazi s vlasti na demokratski način! Za prošlost nije odgovoran on, nego "narod"!?

Od 1939. i stvaranja Banovine Hrvatske pa do konca 20. stoljeća Srbija je provela u ciklusu jugosrbovanja, odnosno velikosrbovanja kroz koncepciju Jugoslavije: od londonskog Slobodana Jovanovića do dedinjskog Slobodana Miloševića. Obojica pravnici, s razlikom da je Jovanović bio profesor državnog prava, a Milošević praktičar državnog terorizma, oslanjali su se u svom političkom razvoju na srpsku inteligenciju. No dok je Jovanović kao intelektualac osnovao Srpski klub, Milošević je kao aparatčik iskoristio SANU kako bi osigurao ideološku podršku svojoj represivnosti. Po mentalnom sklopu, nepolitičkim metodama i "Ubij ga" atmosferi svoje vladavine mnogo je sličniji Peri Živkoviću u odsutnosti osuđenom za ratne zločine – što je sudbina koja čeka i Slobodana Miloševića.

Činjenica da je Koštunica u predizbornoj kampanji obećao da nikoga pa ni njega neće izručiti Haaškom sudu, odbijajući primiti financijsku američku pomoć – u očima Miloševića, ali i Šešelja i generala Pavkovića, okvalificiralo ga je kao čovjeka od pravosrpskog povjerenja s kojim je moguće učiniti pomirbu svih Srba.

Zapravo prvi put prilikom sudara dviju političkih opcija u Srbiji nije bilo toliko važno što se zbiva prije i za vrijeme izbora koliko ono što će se dogoditi poslije izbora, kada su se svi Srbi našli u istoj – pobjedi. I istoj državi, jer Crnogorci i Albanci nisu glasovali. Kako se do sada politički uspjeh u Srbiji definirao time da suparnici nisu oteti ili ubijeni, najvažnije je postizborno pitanje tko će iz rađanja ove "nove" srbijanske demokracije izvući živu glavu.

Političko "šišanje" do glave, a i niže redovni je pratilac turbulentnih zaokreta u srbijanskoj politici. Detroniziranje Obrenovića (1903.), likvidiranje Dragutina Dimitrijevića Apisa (1917.), razvlašćivanje kneza Pavla (1941.), detroniziranje kralja Petra (1945.), smjenjivanje Aleksandra Rankovića (1966.) i svrgavanje Ivana Stambolića (1987.) pratili su snažni društveni potresi, čistke, zatvori i umorstva. Povijesna logika očekuje da će se to nastaviti i rušenjem Slobodana Miloševića, osim ako njegov odstup s vlasti nije dogovoren po cijenu zadržavanja statusa quo u vojsci i policiji.

Likovanje Koštunice bez konsenzusa sa stvarnim držačima državne vlasti ne jamči stvarni društveni obrat, nego jedino prilagođavanje starog aparata novim liderima. Po uzoru na ruski "tranzicijski" model ostajanja na mjestu. Zato je Miloševiću prihvatljiviji "reformirani nacionalist" Koštunica, tj. osviještena Biljana Plavšić u hlačama, nego "deformirani komunist" Stambolić, koji će se vjerojatno nakon kidnapiranja pojaviti na političkoj sceni tek poslije izbora.

Naravno da je to za nacionalističke "idealiste" prilično daleko od Pašićevih i Moljevićevih "načertanija", no prednost dobivenih teritorija nad izgubljenim teritorijima je u srpskoj etničkoj koncentraciji i homogenosti. Taj bijeg Srbije s Balkana u Srednju Europu praćen je balkanskim sredstvima: etničkim ratovima i socijalnim rasapom. Srbijanska država više nema ni demografskog, ni gospodarskog, ni ideološkog, ni političkog materijala za ekspanziju bilo u vidu kriptopijemontizacije ili otvorene agresije na susjedne slavenske države.

Kako Srbija ostaje geopolitički imperativ EU-a, ona će tu činjenicu nastojati koristiti u pravcu traženja određenih geopolitičkih koncesija kako bi zaokružila svoj državni interes. Otuda prijeti opasnost za njene ex-jugoslavenske "partnere za demokraciju", a ne od same revitalizacije srbijanske moći, jer će se volja za miloševićevskim interesnim kontinuitetom tumačiti kao minimalizam ispod kojeg je nemoguće stvarati demokratski konsenzus promjena u Srbiji.

Milošević je poput Jeljcina trasirao put svom Putinu Koštunici pod uvjetom da ne dira "kremaljsku obitelj". Alternativa tome je "demokratski masakr" ako opozicija uopće smogne pronaći saveznike u redovima njegovih represivnih "argumenata". Za građanski su rat potrebne dvije strane, a Milošević nema snage za više od opsadnog stanja, dok opozicija nije u stanju postići išta više od uličnih nereda. Da bi Mira i Slobo završili poput bračnog para Ceausescu, kako to predviđa bivši zapovjednik NATO-a Wesley Clark, nije dovoljno priželjkivati analogiju posljedica, nego analizirati analogiju uzroka. U Rumunjskoj su ključnu ulogu odigrale tajne službe, a njih u Srbiji još uvijek nadzire Milošević.