Ima li u situaciji kada Hrvatsku pritišće cijeli niz dnevno-političkih pitanja i problema trošiti političko vrijeme na jednu ili više “forumskih” rasprava? Je li to luksuz i nepotrebno potrošena politička energija, ili iz tog tipa rasprave ipak može uslijediti nešto “konkretno”? Sva je ta pitanja otvorio netom okončani trodnevni trakošćanski skup narodnjaka pod naoko prilično pretencioznim nazivom “Strategija razvoja Hrvatske i uloga HNS-a”.

HNS se osokolio postizbornim porastom rejtinga potvrđenim na lokalnim izborima u Zagrebu i još cijelom nizu jedinica lokalne samouprave. Nema dvojbe da je tome kumovao nagli uspon Stipe Mesića, sve do mjesta predsjednika države, ali ništa manja zasluga nije i ona Vesne Pusić, koja je potporu dvadesetak, tridesetak ljudi iz vrha stranke iskoristila za vlastitu političku promociju i za promociju cijele stranke. Narodnjaci, koji su godinama politički preživljavali, konačno su počeli doživljavati vraćanje uloženog truda, dobivši novi polet za nove političke bitke.

Iz onog što je razvidno iz javnih istupa čelnih ljudi HNS-a, ali i škrtih informacija iz “unutarnje stranačke komunikacije”, jasno je da postoji svijest kako svaki porast rejtinga jedne političke stranke može biti varljiv, odnosno može kratko trajati ako se ne “podgrijava” stalnim interesom građana za stranku. Pogotovo kada je u pitanju Hrvatska, gdje jedna “zalutala tema iz prošlosti” može sve poremetiti ostavljajući na poprištu samo glavne, suprotstavljene snage u “sukobu”, primjerice SDP i HSLS, jedne strane, i HDZ s druge. U tom srazu, ili bolje rečeno srazovima, “nadobudni” HNS, suočen još s konkurencijom HSS-a, LS-a i DC-a, može doslovno biti marginaliziran što onda, po zakonu spojenih posuda, prijeti kratkoročnim i dugoročnim ciljevima stranke. Druga okolnost na koju stranka treba računati je šablonizirana politička matrica u zemlji. Ona se sastoji u statičkom odnosu između političara i stranaka, na jednoj strani, i biračkog tijela i uopće ljudskih potencijala na drugoj, koja ostaje “zacementirana” od jednih izbora do drugih.

Prema logici takvog političkog ponašanja onaj koji dobije vlast apsolutno provodi svoju proklamiranu politiku i na kraju svog mandata, uoči sljedećih izbora, podnosi račun te biračko tijelo odlučuje hoće li vladajućoj garnituri produžiti mandat ili neće. Loša strana tog političkog obrazca je u tome što vladajući za provođenje svoje politike angažiraju isključivo one iz svoje stranke (stranaka) i izvanstranačke osobe za koje vjeruju da mogu ispuniti njihova očekivanja. Ovaj načelno korektan princip, koji podrazumijeva i snošenje odgovornosti za ono što se u državi i društvu čini ima, međutim, jednu manu. Po mnogočemu je zastario i nedovoljan za praćenje dinamike događanja u suvremenim društvima. Iz njega su tako isključeni mnogi koji imaju što ponuditi, bilo u idejnom bilo u djelatnom smislu, a kojima su okoštale stranačke strukture sa svojim “vizijama” i s reduciranim sluhom za vibracije u društvu često nepremostiva prepreka za izražavanje.

Oba je ova momenta imala na umu Vesna Pusić kada je preuzimala kormilo HNS-a i promovirala novu političku filozofiju stranke: okupljanje na određenim idejima i projektima, u kojima će sudjelovati članovi i nečlanovi stranke, ali kompetentni za područje kojim se bave, pri čemu će stranka biti neka vrsta posrednika da ti problemi društva dođu na javnu ili parlamentarnu raspravu. Ovakva strategija HNS-a računa na duge staze, pri čemu zahtijeva i ljudski potencijal u samoj stranci, koji će znati artikulirati ono što je potrebno i motivirati zainteresirane da se uključe u takvo djelovanje, ali i povoljan politički okoliš u kojem će takvo nešto biti moguće.

Kako sada stvari stoje, dobar dio javnosti trakošćanski je skup o strategiji razvoja Hrvatske shvatio kao još jedan u nizu “okruglih stolova” na kojemu su pametni ljudi raspravljali o budućnosti zemlje. Mnogi, također, u startu su skloni potcijeniti i tamo raspravljanu poželjnu viziju Hrvatske kao “zelene zone znanja u Europi”, ne vjerujući da je tako nešto moguće i uskoro izvedivo. S tog aspekta, teško je očekivati “revolucionarni” doseg samog skupa, jer je riječ o temi koja se, premda nezasluženo, mnogima u zemlji čini dalekom i, u “natezanju” s gospodarskim i socijalnim problemima, preapstraktnom. No, ako je to početak, temelj, za sutrašnje projekte koji bi se doticali svih pitanja koja zanimaju prosječnog hrvatskog birača, od pojedinačnih projekata zapošljavanja i poduzetničkih iskoraka, do mini projekata u sferi sporta, kulture... odnosno civilnog društva općenito, a koji svi zaslužuju politički pristup i potporu, onda bi bila pogreška jednostavno odmahnuti rukom.

Hrvatska politika umnogome je danas opterećena strančarenjem, uskogrudnošću i nekompetencijom stranačkih oligarhija, a kada neko relevantno pitanje i prođe sav taj bedem koji mora probijati te dođe do razine odlučivanja, na vidjelo često izlaze i “aveti” prošlosti i “duhovi” budućnosti, da o samoj operativnosti pri prelasku s faze odlučivanja na fazu realizacije i ne govorimo. Ono, međutim, što unatoč i njenim vlastitim problemima preporuča kao superiornu upravo suvremenu politiku u demokratski razvijenim zemljama jest njena usredotočenost na određeni projekt i njegov cilj, pri čemu se izbjegavaju svi nepotrebni (povijesni, demagoški, klasična i radikalna podjela na ljevicu, desnicu i centar i ostali) šumovi sa strane. Rezultat neke političke akcije jednostavo mora biti jasan i djelotvoran, koliko “mala” ili “velika” ona bila.

HNS ima vremena još nekoliko godina, koliko je ostalo do sljedećih izbora, biračkom tijelu demonstrirati kako on shvaća politiku i koje su prednosti tako shvaćene politike u odnosu na “tradicionalnu”. Istu priliku, ako žele uhvatiti korak sa suvremenošću i aktivirati sve ljudske resurse koje imamo a znamo da nisu bezgranični, imaju i ostale političke grupacije u Hrvatskoj. Ako netko misli da je to za sada luksuz i “prazna” priča neka pogleda sebi u lice i iskreno kaže kakvog smisla ima rasprava o ugrožavanju ustavnog-pravnog poretka i funkcioniranju pravne države, što ju želi nametnuti HDZ povodom nekih izjava predsjednika države i premijera, ili nedavni “slučaj Stipetić”. Je li to prilog rješavanju gospodarskih, socijalnih i političkih problema u zemlji?