Emitiran između u posljednje vrijeme čestih vrlo svjetovnih crkvenih poruka, intervju predsjednika Stipe Mesića novosadskom radiju 021 dinamizirao je političku trakavicu o ratnim zločinima jer je Predsjednik, podilazeći onima kojima je to govorio, ustvrdio ono što nijedan značajan političar u Hrvatskoj još nije - da bi se za ratne događaje u proteklih deset godina "svi svima trebali ispričati" jer su "svi svima bili krivi, a ustvari nitko nikome nije bio kriv jer je na djelu bila pogrešna politika koja je počivala na ideji kako na ruševinama Jugoslavije treba stvarati veliku Hrvatsku ili veliku Srbiju".

Mesićevu izjavu da su "svi krivi ili nitko nije kriv" jedva su dočekali oni koji već godinama tvrde kako svijet želi izjednačiti agresora i žrtvu u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, stoga kažnjava Hrvate jer su pobunom srušili Jugoslaviju i najviše Hrvata kriminalizira pred Sudom u Haagu, a Jugoslaviju navodno želi ponovno spojiti i sastaviti. Šeks bi Mesića zbog te izjave poslao "u ludnicu, kod psihijatra" i opozvao s mjesta predsjednika Republike, koalicijski parlner Budiša tu je izjavu ocijenio neprihvatljivom, a posredno ju je čak pozicionirao u "ekstremizam radikalne ljevice s posve jasnom jugoslavenskom političkom šprancom", a predsjednik Sabora Tomčić smatra da se Hrvati nemaju što ispričavati Srbima.

Objašnjavajući izjavu, Mesić se spretno izvukao. Protumačio je da nije samo predsjednik Hrvata, a da je o svojoj spremnosti na ispriku govorio "uime svih građana Hrvatske". Svojedobno se za nacističke zločine nad Židovima ispričao prvi posljeratni socijaldemokratski kancelar Willy Brandt. Kao državnik, Mesić se ovog ljeta u Americi ispričao za zločine koji su počinjeni nad Židovima u NDH, a govoreći prije nekoliko mjeseci u spomen-području pred, jasenovačkom ružom, ministar kulture Antun Vujić, kao predstavnik Vlade, ogradio se od revizionizma bivše vlasti spram ustaških zločina i tako otklonio ustrajnu, tvrdokornu frankističku ideju pokojnog Tuđmana o zajedničkoj grobnici i spomeniku svim hrvatskim žrtvama. Predsjednik Vlade Ivica Račan, kada je boravio u Sarajevu, nije se ispričao za hrvatsku agresiju u ratu BiH, rekavši da se znatan dio Hrvata još 1993. nije slagao sa službenom hrvatskom politikom prema BiH.

Strani promatrači, najviše prema podacima obavještajnih službi 1995. godine, procijenili su da su u tim ratovima oko 90 posto zločina skrivili Srbi. Nema ozbiljnih međunarodnih analitičara koji neće potvrditi da je osvajačko nasilje na Balkanu pokrenula velikosrpska politika Slobodana Miloševića.

Isprika uime nekog kolektiviteta, bilo države ili naroda, očekuje se od čelnih ljudi vlasti. Gotovo nikad ne ispričavaju se oni vlastodršci čija je politika kriva za rat, nego to (katkad) čine njihovi nasljednici koji nerijetko za zločinačku politiku nisu ni krivi. Zanimljivim izuzetkom možemo nazvati ispriku zbog agresije na Dubrovnik Mile Đukanovića, koji je u jesen 1991. još itekako podržavao ratnu politiku Slobodana Miloševića. Ako je riječ o takvoj, kolektivnoj krivnji, onda bi bilo nužno da se novo srbijansko vodstvo, ako se i kada se konstituira, riječima i djelima ispriča za zločine Miloševićeva režima u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. No, bivši hrvatski režim radio je na stvaranju hrvatske države Herceg Bosne unutar BiH i njezinu pripajanju Hrvatskoj. To je isto tako bjelodana činjenica, kao i ona prva koja govori o posve većinskoj odgovornosti srbijanskog režima za ratove u regiji. Makar bilo neugodno, to bi značilo da bi se ova vlast - jer je sljednik bivše vlasti, iako s komadanjem BiH i zločinima nemaju veze ni Račan ni Mesić ni Tomac ni Budiša - trebala ispričati vodstvu i građanima BiH.

Mesićevo da su "svi svima bih krivi" ne odnosi se na kolektivnu krivnju i oprost, nego na individualne krivnje. To naprosto znači da nijedna zaraćena strana nije bila imuna od zločina, jer bilo je ne samo srpskih, nego i hrvatskih i bošnjačkih zločina, a hrvatskih zločina ne samo u BiH, nego i prema Srbima u Hrvatskoj. Kad je riječ o Hrvatskoj, a to je naša država i najviše nas zanima ono što se u njoj zbiva, najviše zločina Hrvata nije učinjeno zbog "prekoračene granice nužne obrane", kako sugeriraju hrvatski biskupi, nego mimo borbe, baš onda kad ubojstvo, palež ili pljačka nisu bili motivirani kao neposredni ratni cilj. Količinom grijeha, divljaštava i zločina, na pojedinim ratnim stranama, njihovim procjenjivanjem i vaganjem bavi se politika, ali je stvar istrage i suda u Hrvatskoj da sankcionira zločin, bez obzira na to je li ga počinio Srbin, Hrvat, Bošnjak ili tko drugi. Tu zaštitu i zadovoljenje pravde svi očekujemo od građanske države.