I ovih dana u našem unutarnjopolitičkom loncu za svakoga vrije po neki događaj. Stožeri "za obranu digniteta" Domovinskog rata noćare zveckajući oružjem dok odvjetnici uhićenih osumnjičenika za različite nečasne postupke daju izjavu za izjavom. Seljaci na cestama s traktorima još traže novac za ljetos isporučenu pšenicu, a radnici nekoliko povećih propalih poduzeća spremaju se blokirati tvornice do isplate zaostalih plaća i kakve-takve stečajne sigurnosti. Jedni ostaju bez torbi, drugima se iskazuje višak videokaseta. Pojedini se čelnici među zajednovladajućom šestoricom opet međusobno optužuju tko je što rekao i je li uopće rekao i, da imaju vremena, uz Bjelolasicu bi zacijelo ponovno trebali održati i nekoliko intimnih razgovora po vikendicama. Ni Crkva nije odoljela takvome svjetovnom polemičnopolitičkom stilu. A uza sve to, najavljuju da ćemo u zimu ući ne samo sa skupljom strujom nego i grijanjem, vodom... Sve sama "variva" od pesimizma.

No, optimalnom dozom optimizma, pa i drukčijom vizurom realnosti, takvu hrvatsku svakidašnjicu začinjaju posve nesvakidašnji ovotjedni vanjskopolitički događaji. Ne, nisu to jugoslavenski izbori i bojazan da bi Miloševićeva despocija mogla "zamijeniti Hrvatsku na mjestu Miljenice Zapada". Tjedan kao što je ovaj zbog aktivnosti svojih čelnika naša je zemlja imala rijetko kad otkad postoji, sve do ona dva kad smo brojili državu za državom kako su nas priznavale ili kako je "Oluja" oslobađala mjesto za mjestom.

Jer predsjednik Vlade boravi na zapadu, u Londonu, kao socijaldemokrat govori laburistima, ali i kao Hrvat Englezima, za koje se u nas donedavno tvrdilo da nas oduvijek mrze za račun Srba. Na istoku pak, u Kijevu, gdje se prošloga tjedana ustobočio puč protiv države osamostaljene od SSSR-a, predsjednik je Sabora i dogovara se o važnim zajedničkim ukrajinsko-hrvatskim poslovima, od ukidanja viza, za potencijalne turiste, primjerice, do povlačenja novih kilometara plinovoda i naftovoda, što nije nevažno u vrijeme dok nafta doslovce prijeti urušavanjem cijeloga svjetskog financijskog tržišta. A njegove su se glavne institucije, poput MMF-a i Svjetske banke, također ovoga tjedna zakratko preselile u Prag, gdje su i članovi hrvatske Vlade, potpredsjednik i ministar financija.

Vijesti o podršci hrvatskoj vlasti i njezinim razvojnim zamislima ublažava poput obloga pesimizam narastao upravo na netom objavljenim izrazito pesimističkim podacima iz istraživanja Svjetske banke, doduše otprije dvije godine, na hrvatskome siromaštvu. Ukratko, nade ne nedostaje i ona, suprotno mnogim stvarima svakidašnjice, dobiva na cijeni. Posebice povučemo li paralelu s ovotjednim izborima u Jugoslaviji i pomislimo li koliko smo i što sve mi u Hrvatskoj pregrmjeli u kratko vrijeme od svojih siječanjskih izbora.

A upravo zbog demokratskih promjena koje su se uistinu već dogodile i koje se imaju dogoditi, a posljedica kojih su baš raznolika burna previranja raznobojnih političkih snaga. Potpora svijeta važnija je utoliko što nam ni uz nju neće biti lako isporješavati velike, ponajprije gospodarske probleme, nagomilavane unatrag cijeloga desetljeća ispod raskošnih tepiha po kojima, sve donedavno, hrvatski vodeći ljudi nisu često ni dobivali priliku kamo s dobrodošlicom otputovati, a kamoli doživjeti podršku kakvu danas držimo tek dnevnom viješću.