Znači li "Zagrebački summit" vraćanje Hrvatske na Balkan ili pak izlazak iz balkanskoga geta? Na tu bi se dilemu mogle svesti rasprave koje prate još neodržani zagrebački sastanak od same njegove najave i koje se zaoštravaju kako se bliže nadnevci ključni za definiranje karaktera tog skupa: početak listopada kada će politički direktori diplomacija zemalja sudionica sastaviti nacrt ("draft") zaključaka, te napokon i 24. studenoga - kada bi hrvatski glavni grad imao biti poprište prvog sastanka na vrhu Europske unije izvan ozemlja njezinih članica.

Žestoko naglašeni tonovi, od emfatičkih do apokaliptičkih, ne mogu se objasniti samo uobičajenom unutrašnjopolitičkom instrumentalizacijom vanjskopolitičkih tema, pa ni njihovom uporabom kao monete za potkusurivanje u međustranačkom licitiranju. Očito je posrijedi tema koja dodiruje žice emocija, štoviše: identifikacije i samoidentifikacije hrvatske nacije. Možda bi se moglo reći da je to iskaz krize identiteta: samo nacija koja sama nije načistu što jest - toliko mari kako je vide i razvrstavaju drugi, te se grize hoće li je tko mu drago katalogizirati kao balkansku, kao mediteransku ili pak kao mitteleuropejsku.

Razumnome je jasno da ta katalogizacija - čak i kad bi uopće bila moguća - ne može definitivno ovisiti o jednome poludnevnom skupu više deklarativne nego konkluzivne naravi. A to će, zapravo, biti "Zagrebački summit": prilika da se demonstriraju već postignuta i usklađena opredjeljenja, a ne presudna izlučna utakmica u natezanju konopca pod geslom "kojem će se carstvu prikloniti Hrvatska".

Potpisani novinar je duboko uvjeren da obredna opredjeljenja za Europsku uniju i za Sjevernoatlantski pakt, koja unisono ponavljaju praktički svi korifeji na hrvatskoj političkoj estradi, proistječu manje iz njihove svijesti o tome što je pojedina od tih integracija (zato se nerijetko koristi samo psihološki opravdana sintagma "euroatlantske integracije"), a više iz te podsvjesne potrebe da se pojavno utekne s Balkana (ne mareći za paradoks da je u Uniji i arcibalkanska Grčka, a u Atlantskoj alijansi i Grčka i Turska). Još niti jedan iz rukoveti hrvatskih premijera, od Mesića do Račana, nije suvislo objasnio zašto bi Hrvatska morala u Sjevernoatlantski pakt (u što potpisani sumnja), a samo se u općim naznakama govorilo zašto bi morala u Europsku uniju (u korist čega je potpisani harčio tiskarsku boju i onda kada su hrvatske vlade na djelu radile uz dlaku opredjeljenju za Uniju).

Zagrebački sastanak na vrhu morao bi biti ključan i dvosmjeran znak dvaju komplementarnih opredjeljenja: Hrvatske da zaista želi u Europsku uniju, prihvatiti njezine standarde i platiti za to cijenu (kakvu su s naknadnim profitom platile i Španjolska i Italija, i Portugal i Grčka), a Unija da će se i sama potruditi, ne držeći pritom figu u džepu a poskoka na blagajni.

Pravo na ulazak svaka će država izboriti individualno čim sama ispuni kriterije - tvrde Gerhard Schroeder i Giuliano Amato, njemački, odnosno talijanski premijer, u nedavnome četveroručnom uvodniku u rimskoj Repubblici; to isto poručuju Zagrebu odgovorni eurobirokrati. Sastanak u Zagrebu je prilika da se ta teza - o kojoj ovisi dobar dio hrvatskih strahova - precizira i institucionalizira. Još bi važnije bilo da se barem u Zagrebu - kad to već nije bilo dosad jasno i precizno kaže koji su to parametri koje bilo Hrvatska, bilo druga država mora zadovoljiti i na ekonomskom, i na političkom, i na pravosudnom području. Ti parametri (barem onoliko jasni koliko i maastrichtski za zajedničku monetu) dosad nikada nisu stavljeni na papir jer bi to obvezivalo i Bruxelles, odnosno svih 15 glavnih gradova Unijinih članica.

A u pogledu Balkana (kao stanja duha, nepovjerljive zatvorenosti i spremnosti na kontraprevaru) možemo također opetovati definiciju jednoga od hrvatskih diplomata: da se Balkana nećemo riješiti dok ne budemo otvoreni i spram Balkana i tako dotučemo Balkan u nama.