Odmah ukinuti sankcije demokratskim snagama u Srbiji, poručuje Francuska izdajući se još jednom kao pouzdani srbijanski mentor u Europi. Ukinuti sankcije bez obzira na to tko je pobijedio, poručuje ruski predsjednik Putin, tipično ruski navijajući za Beograd čim se pomoli kakva prilika. BiH će odmah uspostaviti diplomatske odnose s Beogradom ako je pobijedio Koštunica, čuje se iz najbližih krugova Izetbegovića, kao da Koštunica ne misli o BiH, osobito o Bošnjacima, potpuno isto kao njegov prijatelj Karadžić. Šlampava američka administracija već je najavila ukidanje sankcija dok se još nije ni znalo tko ima koliko glasova.

Uz sve to, kao šlag na torti je došla i izjava glavnog tajnika Vijeća Europe da se Srbiji ukinu sankcije čak ako pobijedi i Milošević. To se poručuje iz istog onog Vijeća Europe koje je pedantno mjerilo hrvatsku demokratsku zrelost niz godina. Što je najinteresantnije, sve ove reakcije stižu povodom izbora koji objektivno gledano nisu zadovoljili minimum pravne, zakonske i izborne procedure i koji bi svuda na svijetu bili proglašeni nevažećim jer se, primjerice u Crnoj Gori, glasovalo po birtijama! Ali, sve je to preskočeno, međunarodna zajednica je u pravoj ekstazi i ta činjenica da u njihovim reakcijama u pravilu nema nikakva opreza, nikakvih rezervi, pokazuje da u politici ni pravda, ni zakon, ni istina, ni prošlost, ni budućnost, ni moral ne igraju osobitu ulogu, nego da goli interes, geostrateške ljubavi i fascinantna snaga stereotipa može i od jednog notornog srpskog četnika stvoriti lučonošu demokracije.

Vojislav Koštunica je u bivšoj Jugoslaviji čvrsto stajao na pozicijama oštrog protivnika Ustava iz 1974., zagovarajući tezu jedan čovjek - jedan glas, što je bila stara srpska unitaristička igra u kojoj bi najbrojniji narod vodio glavnu riječ. Kad je Srbija napala Hrvatsku, otvoreno je stao uz tu politiku, a Radovana Karadžića je javno branio čak i kad je Biljana Plavšić shvatila da je to mimo pameti. Srpska klanja po Kosovu uoči bombardiranja NATO-ovih snaga odlučno je pozdravio, a u predizbornoj kampanji je cijelom svijetu, uključujući i naivnog predsjednika Mesića, poručio da mu ne pada na pamet izručiti Miloševića Haagu!

Dakle, političar s ovakvom biografijom izazvao je neograničeno oduševljenje svijeta, a međunarodna zajednica je već obznanila da je prvih sto milijuna maraka namijenjenih demokratizaciji zemlje već krenulo u Beograd. Iz svih tih reakcija može se razabrati da je Koštunica za njih danas pragmatičan izbor: nije divlji poput Miloševića, neće krenuti u nove ratove, potpisat će sve rezolucije koje mu se stave na stol, rušit će Miloševićeve spomenike podignute u znak mržnje prema Zapadu i na kraju krajeva bilo kakav formalni odlazak Miloševića toliko je čekana potvrda da svemoćni Zapad može napraviti sve što zacrta. Bojim se da će se ubrzo na pitanjima Haaga, Kosova, ali i BiH, vidjeti da je Vojislav Koštunica tek drugo ime za Slobodana Miloševića.

U tom općesvjetskom naporu da se od Koštunice napravi ono što on zapravo nije, osobito je iritantno držanje Francuske. Ona je kao predsjedatelj EU-u promptno zatražila ukidanje sankcija, pa su čak i šutljivi Schroeder i službeni London izrazili veliku rezervu prema toj ideji. Napravila je to Francuska koja se u jeku srpskih vojnih divljanja po Hrvatskoj protivila priznanju Hrvatske makar se pokazalo da je baš taj čin zaustavio daljnje pokolje. Napravila je to Francuska koja je znamenitim Miterandovim dolaskom u Sarajevo 1993. godine zaustavila tadašnje planove o vojnoj intervenciji. Napravila je to Francuska čiji vojni kontingent u BiH kontrolira već godinama područje gdje se krije Karađić, ne čineći ništa da se on privede u Haag. Napokon, napravila je to zemlja čijih je nekoliko časnika u jeku NATO-ovih napada na Jugoslaviju odavalo Beogradu vojne planove NATO-a! Ali, već sutra će ugledna pariška gospoda doći ovamo podučavati primitivna plemena demokraciji!

No, ako u cijelom tom ludilu sa stanovišta međunarodne zajednice ima iz njihove vizure razloga podržavati novu fikciju, način na koji hrvatska politika i dobar dio medija tretira cijelu ovu stvar pokazuje, na žalost, da veći dio hrvatske političke scene i jučer i danas ne razumije kako manifestirati hrvatske nacionalne interese u novom miješanju karata. Kako ih zastupati odgovorno, što je u toj priči svjetski interes, gdje je tu hrvatski interes, kako se u budućnosti ponijeti prema susjedu koji ti je zapalio pola zemlje i ubio 15 tisuća ljudi?

Novi čovjek u Beogradu pretpostavljao bi u tom kontekstu jasnu ispriku za srpske zločine i ponudu plaćanja ratnih reparacija, a preskoči li koncilijantna hrvatska vlast ova pitanja da ne bi slučajno bila proglašena nekooperativnom od svijeta, to će značiti da smo stvarno svi bili isti u tom ratu i da je na tu tezu paraf stavila i hrvatska vlast.