Najnoviji svjetski naftni šok otkrio je i demistificirao mnogo toga što se činilo neumitnim: zakone globalnog tržišta, mogućnosti nacionalnih vlada i planiranje gospodarskog razvitka na ekstraprofitu preprodaje strateških sirovina. Glavni lijek globalizacije — jeftini promet i komunikacije čija je uloga u procesima panintegracije nenadomjestiva — pretvorio se u otrov globalizacije. Čitava ta računica počivala je na niskoj cijeni sirove nafte koju su potom raznim porezima i trošarinama opterećivale nacionalne ekonomije, gradeći se sada nemoćnima pred željeznim zakonima "tržišta".

Globalna reakcija na porast cijene goriva apel je europskih naroda za spas vlastite egzistencije od slabih vlada i politike kao središta normiranja i distribuiranja društvene moći. Francuski glasači koji su se na nedavnom referendumu trebali odlučiti o smanjenju sedmogodišnjeg predsjedničkog mandata, na snazi već gotovo 130 godina, izišli su u minimalističkom broju (37 posto) na izbore, potvrđujući trend da se građani sve manje zanimaju za političare i njihove probleme, nastojeći preuzimati odgovornost za vlastiti ekonomski život. Francuski su vozači blokirali i paralizirali cijelu državu, a u tome su im se poznije pridružili kolege od Njemačke do Slovenije.

Netko je mogao steći dojam da se tu ne može ništa učiniti jer je OPEC podigao cijene nafte i nacionalne vlade nisu u stanju činiti drugo nego u beskraj povisivati cijenu benzina u svojim zemljama. Narodi EU-a u to nisu željeli povjerovati, zahtijevajući od svojih vlada da ne dopuste takvo fatalističko interpretiranje zakona "globalnoga tržišta". Premda je to pitanje prodrmalo i američku predsjedničku kampanju budući da je demokratski kandidat Al Gore zatražio od Clintona da cijene benzina i ostalih energenata održi stabilnim posezanjem za robnim rezervama nafte, ono je indirektno pokazalo da ne mora postojati nikakav "naftni determinizam", da se protiv svjetskog tržišta može boriti nacionalnim oružjem i da nacionalna država ne odumire.

Amerika je na tržište izbacila 30 milijuna tona nafte iz vlastitih strateških pričuva, zaštitila svoje tržište i snizila cijenu nafte na svjetskom tržištu. To je učinila jedna kompetentna vlada, koja poznaje vlastite resurse i ne pada na koljena pred "zakonima tržišta", nego čini sve da utječe na funkcioniranje toga tržišta u pravcu očuvanja svojih dugoročnih interesa. U odnosu na timing i odlučnost američke vlade, europski su državnici ispali čisti — hrvatski dužnosnici: ne postoje nikakvi unutrašnji mehanizmi za obranu nacionalnih interesa osim dizanja cijene nafte, nema želje da se takav problem riješi na višem stupnju regionalne integracije interesa, sve se diskusije svode na obranu zacrtanog državnog proračuna, inati se umjesto udovoljava narodnoj volji.

Ako se Europljani ponašaju kao Hrvati, ponašanje Hrvata je još simptomatičnije. Da se, recimo, hrvatska Vlada sjeti intervenirati iz svojih robnih zaliha, ne bi li ubrzo spoznala da ne samo da tih zaliha nema nego da nema ni odgovornih za njihov nestanak. Jedan mi je strani veleposlanik u razgovoru o ovoj temi spočitnuo kako Hrvati voze kao vukovi, rijetko se pridržavajući "tržišne igre" znakovlja, a da se uoči povećavanja cijene nafte pretvaraju u ovce. To je zato, odgovorio sam, jer ih do sada ni jedan režim nije tretirao, a kamoli odgajao kao građane, nego samo kao pristaše i poslušnike. Odrastalo se uz memento Golih otoka i Gradiški, pa nikakva civilna rezistencija adhokraciji i arbitraži vlasti nije dolazila u pitanje. Nije poticana kultura obrane političkih i društvenih prava.

Na žalost, na to nisu imuni ni brojni sindikati koji se više brinu oko razumijevanja "objektivnih" teškoća političara negoli se hvataju u koštac s njihovim proizvoljnim odlukama kojima se zagorčava radni i umirovljeni narod. U Hrvatskoj je cijena benzina uvijek imala logiku monopola vlasti. Ako su dolar i cijena barela u svijetu padali, onda je benzin poskupljivao uz obrazloženje da se nafta nabavljala po starim cijenama barela i skupom dolaru, a ako su cijene nafte i dolara poskočile — jasno je i da je benzin "morao" ići gore. Protiv toga nije bilo kolektive i cehovske obrane.

Budući da je nafta "internacionalizirano" pitanje i u podsvijesti građana prihvaćeno kao nešto s čime oni ne smiju i ne mogu imati nikakve veze, ostaje problem monopola struje. U kojoj bi demokratskoj zemlji opstala vlast koja bi cijenu struje podigla za 25 posto? I to u jednoj protosocijalističkoj protupotrošačkoj groznici da onaj tko više troši — plaća višu cijenu struje!? Ovakvoga tržišta u razvijenome svijetu nema. Državno poduzeće HEP ima vječni monopol na distribuciju struje. Premda je jeftino kupuje u BiH i Srbiji, ignorirajući i svoj dio vlasništva u Krškom, državno poduzeće mora je skupo prodavati kako bi zakrpalo rupu na državnom ugovoru s "Enronom" koji je imao političke, a ne ekonomske konotacije. Da bi se to poduzeće saniralo i privatiziralo, moraju ga, kao i banke, sanirati siromašni građani. Zar nije takva sanacija već jedan oblik legitimne privatizacije od građana?

Vlada je izdala državnosocijalistički pravorijek: HEP mora novom cijenom struje pokriti svoje dubioze i svoja dugovanja kako bi se izvukao iz krize. Pa ima li građanina koji se ne bi htio poslužiti tom doktrinom nadilaženja svojega deficita: da bih gospodarski stao na noge, potrebna mi je plaća od 25.000 kuna i šaljem takav zahtjev upravi svojega poduzeća ili MIORH-u. Najgore je od ove vlade to što istovremeno provodi zastarjelu gospodarsku realpolitiku i suvremeno pripovijeda o socijalnom moralu.