U Hrvatskoj se konstituira desna fronta – na okup je pozvano sve što desno diše, crnokošuljaške strančice, ljuljajući HDZ, boračke udruge, ad hoc formirani stožeri, pridružuje se Crkva, animira dijaspora, razne na bombu i terorizam spremne emigrantske organizacije, generali pozivaju na vojni puč, a i Miroslav Tuđman najavljuje akciju... Nikako nije riječ o autonomnim fenomenima, između ovih pojava postoji duboka povezanost.

Hapšenje skupine koja se sumnjiči za ratne zločine u Gospiću - a riječ je o likvidaciji nekoliko desetina civila - bilo je detonator za provalu desne halabuke i prijetnji. Razni samozvani stožeri, koji su tvrdili da brinu o dignitetu Domovinskog rata, de facto su, mašući oružjem i pozivajući na bunu, ispostavili zahtjev da se progon zločina definitivno obustavi. Njihov je stvarni cilj rušenje aktualne vlasti, koja je počinitelje zločina učinila dostupnim ruci pravde. Doduše, zasad u ograničenom broju, ali oni se više ne osjećaju zaštićenima kao u Tuđmanovo vrijeme. Tko zna dokle bi te grupacije eskalirale da je javnost na njihove pozive odgovorila. Problem se pojavio kada su istraživanja pokazala da veliki dio Hrvata podržava aktualnu vlast i procesuiranje zločina. Na crne marševe spremnim skupinama nedostajao je legitimitet. Javnost se na njih nije nalijepila.

Taj se problem pokušava riješiti akcijama delegitimiranja nove vlasti. To je stvarni smisao inicijativa u posljednje vrijeme pokrenutih iz Katoličke crkve, koja za veliki dio stanovništva još predstavlja nekakav autoritet. Otvoreno i prizemno pismo dominikanaca, a potom nešto odmjerenija porečka poruka biskupa, jasno dovode u pitanje legitimitet aktualne vlasti. Nije čudo da su ih bukački stožeri pljeskom pozdravili, odmah prepoznajući da je riječ o istoj politici. Biskupi su de facto stali uz bivšu vlast - tuđmanovska je to retorika obogotvorenja države, uz sugestiju da su nasljednici te vrijednosti doveli u pitanje.

U navijanju biskupi su išli tako daleko da su ugrozili i svoju istinoljubivost te moralni ugled koji Crkva u javnosti uživa. Nazivajući tamne strane rata “slučajevima prekoračenja nužne obrane”, a ne ratnim zločinom biskupi se ne služe eufemizmom, nego falsificiraju činjenice. Jer, kako se može govoriti o prekoračenju nužne obrane ako su ljudi, najmanje nekoliko stotina njih, ubijani, a kuće, na tisuće, paljene i rušene izvan borbe? Kad se ta djela izbjegnu nazvati zločinom, kada se, dapače, diže panika zbog hapšenja petorice za to zlo osumnjičenih, onda je to jasno svrstavanje. Deset godina Crkva šuti o odgovornosti Tuđmanove vlasti za počinjene, a neprocesuirane zločine, ali se zbog načina zatvaranja mogućih zločinaca strašno uzrujala. Delegitimirajući aktualnu vlast biskupi legitimiraju njene protivnike. Biskupskim demaršom Crkva pokazuje da se želi vratiti u onu poziciju koju je imala za komunističke vlasti, kada je slovila kao čuvarica nacionalne svijesti i jedina stvarna opozicija. Neprilagođena modernom vremenu, katolička hijerarhija u Hrvatskoj ponovo se zakopava u nacionalizam. To nije dobro ni za državu, ali ni za Crkvu, koja na taj način zanemaruje svoje poslanje.

Kada se javnost tako preparira - pojavit će se i novi vođa. Miroslav Tuđman otkriva karte - spreman se staviti na čelo ujedinjene desne fronte, navodno strašno zabrinut za stanje nacije i države. Prvorođenac pokojnog predsjednika možda bi stvarno htio očuvati tekovine tatine revolucije, ali je vjerojatno isto tako zainteresiran i za očuvanje stečevina Familije. U svakom slučaju nasljednik kreće na turneju po dijaspori gdje će, tvrdi, predstavljati neki svoj časopis, a de facto mobilizirati podršku, svakako i materijalnu, za ostvarenje velikog plana o povratku. I tata je tako počeo, kada je s crnim dijelom emigracije ušao u deal. U svom programatskom nastupu, u jednom tjedniku, Miroslav Tuđman situaciju, u Hrvatskoj ocjenjuje katastrofalnom, i u tome je u pravu, problem je samo u tome što on kao autora katastrofe vidi aktualnu vlast. Prošlost je za njega obojena ružičasto, on tvrdi da je “HDZ ljudima davao nadu”, a sadašnja ih vlast baca na ulicu. Shodno tome i njegova je ponuda sasvim tuđmanovska, kaže da će predložiti “program za modernu Hrvatsku”, ali zapravo nudi povratak u prošlost. U svoje kombinacije vabi HSS i HSLS, uz njihovu bi se pomoć HDZ možda i mogao ponovo uzverati,

Kao posljednje u tom nizu udara na aktualnu vlast stiže pismo dvanaestorice generala, koje je trebalo dati na znanje da je vojska spremna na otkazivanje poslušnosti. Pobuna u vojnim redovima visoko se vinula - pismo je potpisao i drugi čovjek u Glavnom stožeru. Pismo u maniri optužnice bez argumenata ali uz mnogo domoljubne patetike znak je da nova vlast depolitizaciju vojske nije provela, da je jedan dio vojske još uvijek na žici s HDZ-om, da se postrojava kako u toj stranci zapovjede. Štoviše, svojim demokraciji stranim držanjem signalizira da bi se bio spreman ponašati kao vojna hunta, sve do rušenja legalno izabrane vlasti. Generalsko pismo dosad je najsnažniji atak na aktualnu vladajuću garnituru.

Ako joj već i vojnici drže političke lekcije i prijete neposluhom, tko joj je još ostao. Mesićeva odluka da pobunjenike pošalje u mirovinu - prvi je odlučan potez nove vlasti prema desnim izazovima, koji već tjednima orkestrirano proizvode kaos u Hrvatskoj. Dosadašnja taktika povlačenja pred svakim njihovim ispadom - bila im je signal za nove juriše.

Prijetnja desnim udarom potencirana je činjenicom da u Hrvatskoj ne postoje normalne, a kamo li moderne desne stranke. Hrvatska je desnica, kako to upozorava politoIog Nenad Zakošek, sastavljena od NDH-nostalgičara. Zato ni teme koje ona nameće nisu one kojima se bave ozbiljne desne stranke u današnjim demokracijama. Ovdašnja se desnica stalno vraća na ideološke sukobe iz Drugog svjetskog rata, konstantno pokušavajući da njegove rezultate prepravi. Domovinski rat tumači iz iste vizure. Neprestance se inzistira na ratnim temama, jer se na njima najlakše pale domoljubni sentimenti i histerije. Pokazalo se da su desne snage u Hrvatskoj u mirnodopskim uvjetima marginalne ili nevelike, uzjahati mogu samo stvore li ponovo ozračje izvanrednosti. S njima rat nikada ne prestaje, jer program za mir - kod njih ne postoji. Zato u Hrvatskoj i nije pitanje lijevo ili desno, nego naprijed ili nazad. Budućnost ili prošlost.