Ustav predviđa dvije mogućnosti raspuštanja Zastupničkog doma Sabora prije nego što mu istekne četverogodišnji mandat. Saborska većina može sama donijeti odluku o raspuštanju Doma, a u slučaju političke krize što bi se prelomila kroz nesposobnost Sabora da u ustavnom roku prihvati proračun ili izglasavanjem nepovjerenja Vladi, može ga, na prijedlog Vlade i uz supotpis premijera, raspustiti predsjednik Republike.

Ustav nigdje ne predviđa da bi nešto takvo smio raditi protudemokratski pokret, bilo u plenarnom zasjedanju, bilo posredovanjem svojeg formaliziranoga vodstva ili s pomoću ad hoc tijela kakvi su takozvani stožeri za dignitet. Ivo Sanader, bečki dječarac koji za sebe misli da je prvi među protudemokratima u Hrvatskoj, nespecificirano, u ime svoje organizacije, traži prijevremene izbore, ne objašnjavajući traži li da Sabor sam donese odluku o svome raspuštanju, ili da tako odluči predsjednik Mesić, ili bi za nj možda bilo povoljnije da takvu odluku donese kor Tuđmanovih »generala«. Parlamentarni se izbori mogu održati najmanje 30, a najviše 60 dana nakon raspuštanja Zastupničkog doma, a odluku o njihovu raspisivanju donosi predsjednik Republike. Ustav, doduše, predsjedniku ne ostavlja znatniju autonomiju u odlučivanju o izbornome danu, jer su rokovi, što proizlaze iz Ustava i iz Zakona o izboru zastupnika, takvi da ostavljaju minimalan manevarski prostor.

Naime, da je iz svake izborne jedinice birano po 12 zastupnika, kako je to predviđala prvotna verzija izbornoga zakona, HSP bi ostao izvanparlamentarnom strankom, osim ako se netko od njegovih ne bi provukao u Zastupnički dom na listi HDZ-a, kao što su Rožić i Kvesić na toj listi ušli u Županijski dom.

Štoviše, kad bi se o raspuštanju Zastupničkoga doma doista odlučivalo u Domu, malo je izgleda da bi HDZ među svojim zastupnicima samo tako postigao glasačku discplinu. Naime, posebnom izbornom jedinicom za dijasporu, ali i makinacijama što su se nesputano odvijale, prije svega, na izbornim mjestima u BiH, HDZ je sa sedam mandata izabranih na netransparentan način stekao bitnu nadzastupljenost u odnosu prema potpori biračkoga tijela. I na kraju, raspuštanje Sabora za neke, poput Canjuge, ali vjerojatno i Pavletića, Jarnjaka i još ponekoga tko ne dijeli sanaderijanske pučističke nazore, bilo bi kraj političke karijere, pa je sigurno da ni ti zastupnici ne bi glasovali u prilog provociranju prijevremenih izbora. Sanader se, međutim, obraća javnosti i traži prijevremene izbore, i to zato što Predsjednik Republike obavlja svoje ustavne ovlasti i, kako ga obvezuje članak 94. Ustava, brine se za poštivanje Ustava, osigurava opstojnost i jedinstvenost Republike i redovito djelovanje vlasti. Upravo je to, naime, predsjednik Mesić činio otpuštanjem sedmorice suspektnih tipova što ih je pokojni diktator promaknuo u generale.

Sjećamo se epizoda u kojima su ozbiljni NATO-vi generali odbijali otići na ručak s takvim general podnarednicima, što u Tuđmanovo vrijeme »svete izolacije« nije bio nikakav problem, ali sada, kad i Hrvatska vojska ulazi u međunarodne integracije, takva distanca, iako prirodna, ne bi bila ugodna. Već bi zbog toga većina sada umirovljenih »generala« morala uskoro otići iz vojske. Predsjednik Mesić sklon je dobroj šali, ali odluku o udaljavanju iz oružanih snaga skupine, koja se deklarirala kao pučistička, donio je krajnje ozbiljno. Na prvu šalu, onu o invalidnosti iz osvajanja birtija s janjetinom i gangom, morali smo čekati čak 24 sata, a državnička odluka donesena je brzo i pravodobno. U poruci da nitko neće pamfletima rušiti Hrvatsku nije bilo ni traga spremnosti na vic.

Ozbiljnost i suzdržanost Predsjednika same su po sebi bile poruka demokratskoj javnosti, onoj s kojom je i svojim šalama stvorio srdačno savezništvo. Odluka što ju je donio morala je pasti odmah, jer oni koji javno deklariraju da su u korist protudemokratskog pokreta spremni na urotništvo u oružanim snagama moraju biti kažnjeni barem običnim, ako ne nečasnim otpustom, nakon kojega bi izgubili pravo na za hrvatske uvjete golema mirovinska beriva. Mesić nije kršio proceduru, nije iskakao iz ustavnih ovlasti i nema nikakva razloga za sukob između njega i Vlade ili resornoga ministra. Radoš, kao odmjeren političar, ne bi smio u takvim okolnostima prijetiti ostavkom, jer se tako stvara dojam nestabilnosti Vlade i vladajuće koalicije i privid sukoba Vlade i Predsjednika. Koliko god Sanader i društvo bili neozbiljni, u trenutku kad oni govore o građanskome ratu, što bi ga moglo izazvati to što se »prelila njihova čaša žuči«, nestabilnost Vlade i nesuglasnost nositelja izvršne vlasti, Vlade i Predsjednika, Hrvatskoj su najmanje potrebne. Pozivom na prijevremene izbore u pamfletu, u kojem se prijeti i građanskom ratom, Tuđmanovi sljedbenici priznaju svoju nemoć.

Zanimljivo je vidjeti što tuđmanovci zapravo žele. Cilj im je, upravo u trenutku kad u Srbiji započinje proces demokratizacije, kad globalna politika najavljuje dizanje sankcija i otvaranje Srbiji, izazvati reverzibilan, protudemokratski udar u Hrvatskoj koja bi potom, kao »beznadan slučaj«, potonula u izolaciju. Od izvršne bi vlasti, stoga, valjalo očekivati odmjeren i odgovoran potez kakav je bilo otpuštanje »generala« iz vojne službe - zahtjev Ustavnom sudu da konstatira kako HDZ nije politička stranka, nego urotnička organizacija i da, prema Ustavnom zakonu, zabrani njegovo daljnje djelovanje.