Događaji na hrvatskoj političkoj pozornici dobivaju svaki dan zaplete kojih se niti slavni Shakespeare ne bi sramio. Sve je prepuno častohleplja, uzburkanih strasti i osjećaja, osobnih razračunavanja, egzibicionizma, paranoidnosti, plitke demagogije i svakovrsnih obmana. Čini vam se da za govornicama gledate Richarda III., Macbetha sa svojom lady Macbeth, Julija Cezara i posinka mu Bruta, dok je zlokobni Jago našao utočište u više naših političkih antijunaka. Iako je glavna "bojišnica" formalno postavljena na crti vlast - oporba, nitko ne može biti siguran da ga metak neće sustići iz vlastitih ili savezničkih redova.

Teško je i ustanoviti gdje je izvorište sadašnjeg političkog kaosa, odnosno tko mu je i na koji način dao dodatne zamahe. Čelništvo HDZ-a govori da su za sve krivi izbori 3. siječnja, a šestorka to uporno odbacuje, objašnjavajući kako je izborni zaokret bio i jedina šansa da Hrvatska ne doživi unutarnje urušavanje. Iako nijedna odluka novih vlasti koja se ticala kadrovskih promjena i suradnje s Haaškim sudom nije prošla bez otpora i žestokih polemika, od gospićkih uhićenja Hrvatska doista živi s verbalnog terora. Vrhunac je, dakako, bilo otvoreno pismo grupe hrvatskih generala, nakon kojeg je slijedila odluka o prisilnom umirovljenju njegovih potpisnika, a "tuk na utuk" bio je žestoki subotnji proglas Središnjeg odbora HDZ-a svim hrvatskim građanima. Nakon svega toga nitko ne može ostati smiren i ravnodušan.

Predsjednik Mesić je na slučaju sedmorice djelatnih generala vrlo efektno testirao svoj autoritet vrhovnog zapovjednika. Nema, naime, nikakvog opravdanja da se visoki časnici miješaju u politička pitanja. Ne želeći da bude shvaćen kao politički "dezerter", hrvatski je predsjednik munjevito reagirao. U tom kontekstu nije toliko sporno što se odlučio za najtežu kaznu jer trenutačno umirovljenje ne podliježe žalbenom postupku, ali je vrlo zbunjujuće što se o tako dalekosežnoj odluci ipak nije posavjetovao s ministrom obrane i načelnikom Glavnog stožera.

Mesić je time opet uzburkao vladajuću koaliciju, a oporba je dobila priliku da prigrli novopečene umirovljenike, optužujući Predsjedničke dvore za "obezglavljivanje Hrvatske vojske i razaranje obrambene snage hrvatske države". Očito je da među tom sedmoricom ima vrlo različitih karijera i interesa, pa je, primjera radi, bilo iznimno mučno gledati 32-godišnjeg Damira Krstičevića, kojemu političko promišljenje nije blisko, kako se pred kamerama snebiva nad vlastitom sudbinom.

Još je nesretniji bio odgovor HDZ-a, koji je sve drugo samo ne poziv na izbjegavanje nasilja, kako to stoji u proglasu. Legitimno je pravo najveće oporbene stranke da poziva na prijevremene izbore, no toliko teških optužbi na jednome listu papira još nikad nije izrečeno. Posebno se to odnosi da tezu da je na vlasti "komunistički režim protuhrvatskog duha", koji se ne ustručava ni "režimskog terorizma", kao i to da se provodi sustavna kriminalizacija Domovinskog rata. Uvredljivo može zvučati i sintagma "trećesiječanjski režim" jer aludira na velikosrpsku diktaturu kralja Aleksandra.

Predsjedniku HDZ-a Ivi Sanaderu, suočenom s ucjenama i unutarstranačkim raščišćavanjima, svakako nije lako, ali spomenuti pokušaj da se njegova stranka u hipu nametne kao alternativa šestorki ima suprotan učinak. Iz prvih je reagiranja uočljivo da će to povećati koheziju unutar šestorke, koja počinje osjećati da joj vlast polako klizi iz ruku. Posebno je uvrijeđen šef HSS-a Zlatko Tomčić jer je najstarija hrvatska stranka bila jedna od žrtava bivšeg komunističkog režima.