BERLIN, 2. listopada (Od Vjesnikova dopisnika) - Proslava desetogodišnjice njemačkog ujedinjenja sve više prijeti pretvaranjem u opću svađu i potpuno razilaženje najvećih stranaka oko pitanja tko je najzaslužniji za spajanje dviju njemačkih država i pad Berlinskog zida. Tako je krajem prošlog tjedna čak i Bundestag raspravljao oko nadasve čudnog pitanja svojatanja zasluga i lovorika za povijesni čin koji se dogodio prije deset godina. U toj, za uglavnom trezvene i od bespotrebnih povijesnih diskusija dosad imune njemačke političare, neuobičajnoj paradi egoizma, igru je dakako poveo nitko drugi nego kancelar ujedinjenja Helmut Kohl koji je odlučio prekinuti svoju višemjesečnu šutnju oglasivši se napadima na omražene Socijaldemokrate i njihove pratioce Zelene.

Kohlovu tiradu mržnje, u kojoj se čak spominjala i veleizdaja, u Bundestagu je nastavila njegova politička štićenica, nova šefica Kršćansko-demokratske unije (CDU) Angela Merkel. Gerharda Schrödera je krajem osamdesetih kao premijera savezne pokrajine Donja Saska, isto kao i tadašnjeg šefa SPD-a Oskara Lafontainea, zanimalo samo to koliko bi moguće ujedinjenje moglo koštati. Za socijaldemokrate ujedinjenje je uvijek bilo i ostalo pitanje džepa, a ne srca, zaključila je uz burno odobravanje desne strane parlamenta Angela Merkel. Ovo demonstrativno pokazivanje jedinstva stranke koja je u novo tisućljeće ušla pod teretom najvećeg poslijeratnog financijskog skandala koji je iz »kancelara ujedinjenja« preko noći učinio »kancelara crnih bankovnih računa«, na kraju se pokazalo kao jedina svrha čitave bure oko pitanja zasluga za ujedinjenje.

Schröder je uzvratio tvrdnjom da demokršćani lako zaboravljaju da bez politike popuštanja socijaldemokrata Willyja Brandta, kojeg je CDU početkom sedamdesetih optužio za veleizdaju jer je bivša područja Trećeg Reicha neopozivo predao istočnim susjedima, ujedinjenje ne bi bilo moguće. Osim toga, povijesna je činjenica da je najveći antikomunist i protivnik bilo kavog približavanja istoku, bivši bavarski premijer Franz Josef Strauß, obilatim kreditima u osamdesetima produžavao život kronično bolesnom DDR-u. Ovo, pomalo sramotno, prisvajanje povijesnih zasluga od strane demokršćanskih političara za događaj koji je bio samo kruna povijesnih spleta okolnosti mnogi smatraju nečasnim za jedan tako svečani dan kao što je 3. listopad. Kancelar Schröder, koji zaista ne može negirati činjenicu da je zajedno sa svojim stranačkim kolegama 1990. godine glasao protiv monetarne i gospodarske unije s DDR-om, svoj je odgovor na optužbe oporbe zaključio tvrdnjom da CDU danas više nema što reći pa se poziva na svijetle trenutke iz prošlosti.

Danas, međutim, i mnogi glavni sudionici povijesnih događaja na prijelazu iz osamdesetih u devedeste, poput Kohlovog ministra financija Thea Weigela, priznaju da su mnogi zahvati, prije svega uvođenje monetarne unije, došli prebrzo. Iako je gospodarski moćna Zapadna Njemačka s teškoćom »progutala« istočnonjemačku marku koja je, iako je službeni DDR kurs stajao 1:1, nekoliko mjeseci prije pada Berlinskog zida vrijedio samo trinaestinu zapadne marke. Posljedice ovog gospodarskog salto mortalea su vidljive i dan danas u visini državnog duga koji je najveća kočnica privrednom rastu. Negativne posljedice ujedinjenja, nagli porast nezaposlenosti, socijalnih nestabilnosti na području bivšeg DDR-a te raširane pojave desnog ekstremizma glavni su argumenti protivnika ujedinjenja kojih u svih ovih deset godine nije manjkalo. Zapadni Nijemci su negodovali jer ih se previše udaralo po džepu dok su istočna braća iz protesta ponovo počela glasati omražene komuniste koje su vladajući demokršćani nakon propasti DDR-a htjeli zabraniti. No uza sve razlike današnja središnja proslava u Dresdenu, na kojoj neće biti kancelara ujedinjenja Kohla, i gnušanje građanstva zbog prljavih igara oko ujedinjenja pokazuju da je ujedinjenje postalo svakodnevnica, a da godišnjice najviše služe političkim egoistima za vođenje privatnih bitki.

Nenad Kreizer