Tri je dana trebalo vodstvu HSLS-a da artikulira stav o umirovljenju sedmorice hrvatskih generala. Nisu to bila “tri dana koja će promijeniti Hrvatsku”, da parafraziramo naslov knjige američkog novinara Johna Reeda o deset dana zbivanja u Rusiji tijekom revolucije 1917. godine koja su promijenila političke prilike u svijetu, ali nije daleko od istine kada se kaže da su mnoge uši i uči bile uprte u sjedište socijalnih liberala te da su od njihova iskaza zavisila mnoga pomicanja na hrvatskoj političkoj pozornici.

Od završetka siječanjsko-veljačkih izbora za Zastupnički dom i predsjednika države HSLS, kao i ostale stranke vladajuće koalicije, igra “dvostruku igru”. Nije to ništa strašno ni neobično. Valja brinuti i o rejtingu vlastite stranke, njenom jačanju do sljedećih izbora, istovremeno dok se participira u vlasti sa zakonitostima koje takva koalicija traži. Ono, međutim, što je bilo “neobično” u proteklom razdoblju jesu česti, javni i tajni, sukobi HSLS-a s koalicijskim partnerima i to gotovo u pravilu oko takozvanih nacionalno osjetljivih tema (slučaj Stipetić, Domovinski rat, krizni stožeri branitelja...).

I Dražen Budiša i HSLS, usprkos svemu, išli su dalje kao da se ništa posebno ne događa. Ono što je bilo “sporno” rješavano je na sastancima koordinacije šestorice, s većim ili manjim javnim ožiljcima za socijalne liberale i njihove koalicijske partnere. No, ne bez zluradosti, poneki političari iz vladajuće koalicije i dalje su sugerirali kako sada, nakon silaska HDZ-a s vlasti, HSLS hoće biti hadezejskiji od HDZ-a, a sam Budiša optuživan je da iz njega progovaraju frustracije neuspjeha na predsjedničkim izborima. To je bio razlog da se s posebnom pažnjom očekivala reakcija Malog vijeća HSLS-a na predsjednikov radikalan rez, umirovljenje generala, do jučer nezamisliv pa stoga i (ne)očekivan.

U svakom slučaju, podrškom “ustavnoj i zakonitoj odluci predsjednika”, unatoč dodatnim pojašnjenjima, dopunama i primjedbama, HSLS je odbio odigrati ulogu trojanskog konja te srušiti postojeću piramidu vlasti. Nedavno ponovno oživljavanje stare teze Franje Tuđmana o koaliciji HDZ-a, HSS-a i HSLS-a kao dobitnoj kombinaciji za Hrvatsku, ovaj put iz usta njegovog sina Miroslava, nije nešto što bi trenutno bilo neizvedivo. U Zastupničkom domu, naime, HDZ jest pao s 46 na 42 mandata (tri zastupnika su sada članovi DC-a plus isključeni Canjuga), ali bi s 23 zastupnika HSLS-a i 16 zastupnika HSS-a ukupno mogao skupiti 81 zastupnika što je apsolutna većina u Zastupničkom domu. Taj sirenski zov “antikomunističkog bloka”, naravno, ni Budiša ni Tomčić ne žele prihvatiti jer bi, kada bi u toj kombinaciji i bilo nešto moguće napraviti, kasnije platili preveliki račun, riskirajući uz to i raskole u vlastitim strankama. Potvrda odmaka od takvog mogućeg “komplota” je i verbalni rafal po HDZ-u nakon njegova proglasa, a što ne ostavlja sumnju da socijalni liberali ne misle političkog boga moliti u istoj crkvi s dojučerašnjim vlastodršcima.

No, iz ove pozicije u kojoj su se našli - puko su potrebni vladajućoj koaliciji da završi posao koji je obećala prije izbora, a žarko ih želi i postojeća opozicija radi “legalnog prevrata” - haeselesovci mogu izvući i pokoju koncesiju. “Gorko” razočaravajući onaj dio hrvatske javnosti, bio on mali ili ne, svejedno, koji je očekivao da će ošinuti po Mesiću, Budiša i HSLS nastojat će “primiriti” raspravom u parlamentu (i oko njega) o sadržaju pisma 12 generala jer, kazao je Budiša nakon podrške predsjednikovoj odluci, “odlukom o umirovljenju problemi i pitanja koja su tim pismom otvorena nisu razriješena”. Na to mogu računati njihovi koalicijski partneri čiji bi svaki nedostatak senzibiliteta prema Domovinskom ratu, prema procjenama HSLS-a, mogao biti dočekan “na nož”.

To su, međutim, očekivane političke igre, kakve se igraju i kakve će se igrati. Ono što nas ovdje prvenstveno zanima jest to da se HSLS, u nimalo benignoj, štoviše zapaljivoj situaciji izjašnjavanja o pismu generala i Mesićevom odgovoru na njega, dokazao kao stranka koja zagovara legitimnost i legalnost. Tri dana odmaka od političkog događaja da bi ga se prokomentiralo, odnosno poslovična Budišina suzdržanost ovaj put nije nikoga posebno iziritirala, jer je učinak izgovorenog politički umirujući. Na vagi je ipak djelovanje vladajuće koalicije, ostvarenje njenog programa za što političku odgovornost snosi i HSLS.

A koliko god bilo nesporazuma između pripadnika vladajuće šestorice, različitih viđenja razrješenja pojedinih političkih i inih problema u društvu, primarna svrha i smisao opstanka vladajuće koalicije jest demokratska tranzicija zemlje. Učvršćivanje instititucija pravne države, poštovanje procedure i ovlasti, inzistiranje na trodiobi vlasti, te “nametanje” klime dijaloga i tolerancije u procesu političkog odlučivanja, ukratko sve ono što traži reforme, raskida sa starom praksom i vodi demokratskom koraku naprijed, čine se iz ovog rakursa daleko važnijim pitanjima od toga da li će se pojedine stranke unutar vlasti te u odnosu vlasti i opozicije sukobiti oko pojedinog zakonskog rješenja ili neće.

Dražen Budiša i HSLS u tom hrvatskom političkom mozaiku stoga doista mogu odigrati ulogu važnog faktora demokratske tranzicije. Praktički, uz SDP i HSS, te predsjednika Mesića kao “samosvojnog subjekta”, ova stranka u postojećem rasporedu političkih snaga nameće se kao jedan od ključara hrvatske budućnosti, svim svojim slabostima usprkos. A ako nastavi ovim putem, Budiša bi vrlo brzo mogao “prestati biti nepopularniji od Pašalića” i shvatiti da se ne mora biti predsjednik države da bi doživio “svoj trenutak političke slave”.